Prozaik i urednik Kristijan Vujičić najnoviji je pobjednik Večernjakova natječaja za kratku priču. Izborio ju je pričom “Zid mora pasti”. No prestižna nagrada koja nosi ime Ranka Marinkovića nije mu prva književna nagrada. Uz uredničkog Kiklopa, Vujičić je 2006. dobio i Kiklopa za roman “Welcome to Croatia: Doživljaji jednoga turističkoga vodiča” napisan u suradnji sa Željkom Špoljarom.
– Nagrada Večernjega lista za kratku priču nije moja prva književna nagrada, ali mi puno znači, i to iz dva razloga: zbog dugogodišnje tradicije i važnosti koju ovaj natječaj ima među čitateljima, s jedne strane, i zbog stručnosti žirija koji odlučuje o nagradi, s druge. Inače, svi moji romani našli su se u užem ili širem izboru neke od domaćih književnih nagrada. Spomenut ću samo zadnja dva koja su konkurirala za nagradu Tportala za roman godine (roman “Ponavljanje”, 2012.) i nagradu Ksaver Šandor Gjalski (roman “Knjiga izlazaka”, 2015.) – veli Vujičić koji je od sada objavio pet romana. Je li neki od njegovih zapaženih romana rođen iz kratke priče?
Procjepi za pisanje
– Dosad nijedan. Prvo bih razradio koncept cijeloga romana, ponekad bi to i potrajalo, a u međuvremenu bih pisao dio po dio. Ovoga puta ipak će biti malo drukčije. Nakon što sam napisao priču “Zid mora pasti” za nagradni natječaj Večernjega lista sredinom 2016. i nakon što je ona objavljena prošle godine, dobio sam mnoštvo odličnih kritika i komentara čitatelja i poznanika… Tada sam shvatio da mi spomenuta priča može poslužiti kao okosnica većega djela koje sam oduvijek htio napisati i počeo sam oko nje graditi radnju romana koja se odvija u Zagrebu u kratkome razdoblju od studenoga 1989. i rušenja Berlinskoga zida do početka rata u Hrvatskoj, odnosno pada Vukovara u studenome 1991. Dakle, već neko vrijeme radim na romanu i plan mi je dovršiti ga do početka 2019. godine. Večernjakova nagrada za kratku priču samo mi je dodatan poticaj i pokazatelj da sam na dobrome putu – veli Vujičić kojeg pitamo je li kod njega prije bio roman ili kratka priča?
– To je dobro pitanje. Pretpostavljam da mnogi pisci krenu s kratkom pričom pa se onda (možda) neki od njih odvaže i na pisanje romana. Moj je put bio malo drukčiji: oduvijek sam imao ideju neke cjelovite priče u glavi, otuda vjerojatno i moja potreba za pisanjem romana. Ipak, čini mi se kao da pišući stojim na nekom malom otoku, negdje između dva rukavca iste rijeke koji teku paralelno u obliku romana i kratke priče te se na kraju međusobno isprepliću. S vremenom sam uspio, dakle, do neke mjere, izbrusiti svoju kratku formu (priču). Naime, neki moji čitatelji i pojedini kritičari znaju reći da su moje knjige pisane na granici romana i ulančanih kratkih priča (pripovijesti). Istina je da me je oduvijek zanimalo kako povezati kratku i dugu formu (pa se dogodilo da takvo što prakticiram u svojim djelima). Vrijeme će pokazati jesam li u tome neobičnom isprepletanju uspio – veli Vujičić koji je kao urednik uredio više od 200 knjiga. Kada onda nalazi vremena i volje za pisanje?
– Urednički posao vrlo je zahtjevan i traži od čovjeka da mu se u velikoj mjeri posveti. Radim u Nakladi Ljevak kao urednik već petnaest godina i morao sam naći balans između svojega posla i pisanja. Budući da uživam u pisanju i da se u trenucima dok razrađujem radnju, odnosno stvaram i osmišljavam likove osjećam potpuno “živ” – nalazim trenutke, procjepe za pisanje u radnome tjednu. Tako, na primjer, razmišljam u tramvaju na putu prema poslu ili u šetnji što se događa s mojim junacima, a pišem navečer ili noću – odnosno u svakome trenutku u kojem uhvatim vremena za stvaranje. Ponekad poželim da se mogu sasvim posvetiti pisanju svojega romana: da pišem bez prestanka godinu dana. A opet, s druge strane, ni ovakav raspored snaga nije loš: pišem roman dvije-tri godine, pojedine dijelove čitam ispočetka nakon što su “odležali” nekoliko mjeseci i nisam hiperproduktivan, već objavim novi roman svakih nekoliko godina – veli Vujičić.
Važan mi je Isus
A ima li Hrvatska čitatelje za filozofsku i vjersku literaturu, kojoj je on profesionalno itekako privržen?
– Čini mi se da postoje čitatelji za literaturu iz područja filozofije i teorije i vjersko-religijske tematike, čak i u ovim teškim vremenima za hrvatske nakladnike. Mislim da je važno ostati dosljedan u onome što radiš: pokušavao sam svih ovih godina u uredničkom djelovanju biti ustrajan u izdavanju određene, prema mojemu mišljenju, kvalitetne literature pa je, osim čitatelja, i struka nagradila taj moj trud nagradom Kiklop za urednika godine koju sam primio 2014. Mislim da je pritom bitan razlog i način izbora pojedinih knjiga za objavljivanje: mene ne zanima provociranje čitatelja, već mogućnost da oni zajedno sa mnom propituju svoje (ustaljene ili naučene) stavove. Imao sam sreću da sam objavio knjige nekih zaista zanimljivih svjetskih autora u Biblioteci Bookmarker kao što su Eagleton, Badiou, Bauman / Obirek, Chomsky, Rancière itd. I za ovu jesen sam pripremio tri vrlo zanimljiva naslova koja će, siguran sam, pronaći svoj put do čitatelja, a to su: knjiga “Kultura” poznatoga teoretičara kulture Terryja Eagletona, kratko djelo “O tiraniji” Timothyja Snydera – svojevrsni politički “priručnik” za svakodnevnu uporabu o kojemu se puno raspravlja u SAD-u i studija “Islamski Isus: Kako je kralj židovski postao islamskim prorokom” Mustafe Akyola, koja govori o međureligijskome uvažavanju između židovstva, kršćanstva i islama, pri čemu je temeljna poveznica, meni važna (povijesna) osoba, Isus Krist – zaključuje.
