Prva dramska premijera ovogodišnjeg Splitskog ljeta, \"To dijete\" suvremenog francuskog dramatičara Joëla Pommerata u režiji Nenni Delmestre izvedena je u srijedu navečer na otvorenoj sceni kompleksa Vile Dalmacija, na lokaciji koja do sada nije korištena kao kazališna scena. Nakon te hrvatske praizvedbe sastavljene od 11 kratkih, pomalo šokantnih prizora koji govore o uvijek aktualnom, u pravilu intrigantnom odnosu roditelja i djece, splitska premijerna publika apsolutno je podijeljena u dojmovima.
- Fantastično, oduševljena sam. Svatko, ama baš svatko mogao se u ovoj predstavi pronaći, ili kao dijete ili kao roditelj. Jako me dirnulo, prepoznala sam se kao zločesta mater, komentirale su gledateljice koje su kući otišle zadovoljne.
- Očekivali smo više, složenije, povezanije i konkretnije. Poprilično je sve skupa konfuzno. Nema duha, prazni smo nakon ove predstave koja je puno obećavala. Ponavljali su isti tekst, kao da je glumcima nedostajalo snage, kazali su nam \"razočarani\".
Različite likove koji u predstavi nemaju imena niti pripadaju istoj obitelji, tumačili su Zoja Odak, Snježana Sinovčić Šiškov, Trpimir Jurkić, Marko Petrić, Lara Živolić i Pere Eranović. Najupečatljivije su zadane likove odigrali Zoja Odak i nedavno u splitskom teatru zaposlen mlad, ali već odličan glumac Marko Petrić. Najviše prigovora na domjenku u Vili Dalmacija \"upućeno je na adresu\" dramaturške savjetnice Lade Kaštelan, poglavito zbog prevelikog ponavljanja rečenica. A, doista \"čistu peticu\" zavrijedila je Lina Vengoechea, scenografkinja, autorica glazbenog koncepta i izbora glazbe. Scenu je postavila na čistinu, s pogledom na more. U središtu je \"polomljeno\" stablo koje simbolizira obitelj. I voda kao \"izvor života\". Kostimografiju potpisuje mladi Mario Leko.
Nedvojbeno je da je redateljica Nenni Delmestre, \"splitsko dite\", uspjela i s ovom dramom \"To dijete\". Apsolutno je uspjela jer unatoč i negativnih dojmova i komentara, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Zadovoljan mora bit i Jasen Boko, šef dramskog programa 59. Splitskog ljeta koji uporno tvrdi kako kazalište mora bit angažirano. Nakon ove predstave, svatko se uistinu mora zamislit.
