Njegova karijera sve je samo ne uobičajena. Nikola Baće mlad je glumac, rođen 1991. godine, a u svoju biografiju već je upisao velike uspjehe. ADU je upisao 2010., već 2015. diplomirao (u klasi Bobe Jelčića) i postao član ansambla Dramskog kazališta Gavella.
Hamper ga odvukao u glumu
Štoviše, te iste godine, na samom početku svoje profesionalne glumačke karijere, osvojio je prestižnu nagradu Orlando, za najbolje dramsko ostvarenje na Dubrovačkim ljetnim igrama, i to za ulogu Vuka u Vojnovićevoj “Dubrovačkoj trilogiji”, u trećem dijelu “Na taraci”.
U međuvremenu je snimao film s Antunom Vrdoljakom, upravo on tumači ulogu mladog generala Ante Gotovine, a sada je pred njim prva glavna uloga na sceni matičnog kazališta. U srijedu 14. ožujka pred publiku izlazi kao Jozef K. u Kafkinu “Procesu”, koji režira Rene Medvešek.
– Ovo mi je deveta premijera u kazalištu, ali i posebno uzbuđenje. Veliki je to skok i veliki trening za mladog glumca, a za mene je i posebno važno jer radim s Reneom Medvešekom. Naime, on je razlog zbog kojeg sam postao glumac, njegova predstava “Hamper” odvukla me u kazalište. Bio sam klinac i posve sam se zaljubio u kazalište, a sada sam svoju prvu glavnu ulogu dobio baš kod njega – govori Nikola i nastavlja:
– Rene je rijetko maštovit i čaroban redatelj, umjetnik. Na takve se ljude rijetko nailazi. On toliko dobro poznaje glumački aparat i glumca da mu se možeš potpuno prepustiti. On sve čita i točno mu možeš vjerovati što je dobro, a što ne – objašnjava.
Govori kako je najveći problem u radu na “Procesu” bila tišina jer on u zadnjih 45 minuta predstave ne govori te kako je tek sada osvijestio koliko je to golem glumački zadatak i koliko je teško biti na sceni – a šutjeti.
Sam sebi sudac i porota
O samoj temi “Procesa” ne želi govoriti kao o djelu koje govori i o našoj sadašnjosti:
– To svi vide. A i u svakom pisanom djelu možemo prepoznati sebe. Kada bi ovo bio roman o birokraciji, on ne bi bio ni upola zanimljiv. Ja ga čitam kao priču o čovjeku koji ima problem s krivnjom, s osjećajem vlastite krivnje. To je najgori sud, onaj od kojeg nikako ne možeš pobjeći, onaj u kojem si sam sebi i sudac i odvjetnik, i krivac i porota. To je krug iz kojeg je nemoguće izaći.
Istovremeno mi strastveno objašnjava kako je važno uvijek iznova raditi velike, klasične naslove kako bismo ih izmjestili iz uobičajenih čitanja i kako je sve u pametnom konceptu predstave, onom u kojem se publici ne sugerira niti joj se docira. Kaže mi kako mu je od dolaska u Gavellu od najveće pomoći prvak tog kazališta Ozren Grabarić, koji mu je bio i profesor na Akademiji. Otkriva da je njegov profesionalni dom kazalište jer to je mjesto na kojem između njegova rada i onih koji su “konzumenti” tog rada nema posrednika. Stoga i kaže:
– I u budućnosti se vidim u kazalištu.
