Od kako je Voltaire napisao svog Candida traju rasprave o tome kakav to vrt svaki čovjek treba obrađivati. Novu varijantu potrage (ili bijega) za \"najboljim od svih mogućih svjetova\" noćas smo premijerno vidjeli u Dramskom kazalištu Gavella, u režiji Krešimira Dolenčića, koji zajedno s Dubravkom Mihanovićem potpisuje i dramatizaciju i adaptaciju teksta.
Njihov Candide je snoviđenje, a u snu je sve moguće. Mogući su brkovi Bali-bega, neonski anđeli, namještaj koji leti... Moguće je u Voltaireu gledati turske sapunice, ali i naricati stihove dalmatinskih šlagera i novokomponiranih poskočica... Moguće je zaustaviti vrijeme i preskočiti vijekove.
Zamislite stoga Gavellinog Candidea kao nemogući spoj Voltairea i Tarantina, i to ne samo zbog krvi koja šiklja u slapu, već zbog pomaknute estetike, koja naglašava i viziju i igru. Pratite redateljevo neobuzdano poigravanje s tekstom i njegovim značenjima koja defitivino ne mogu biti ista kao 1759. godine kada su napisana, no zabavite se - i zamislite - nad simbolima koji govore upravo o nama danas, baš poput epizode u kojoj glavni junak mora pronaći najnesretnijeg čovjeka na svijetu kako bi ga poveo u Europu.
Nadahnuti i pomalo cinični Dolenčić sjajno je zaigrao glumačku ekipu. Već dugo Gavella nije proizvela predstavu tako snažne zajedničke energije. Svi na sceni tamo se između ostalog i dobro zabavljaju; kada stupaju kao vojnici, ali i kada u maniri rock stara pjevaju osudu inkvizitora. Enes Vejzović u naslovnoj ulozi s pravom je mjerom naivan, ali i ironičan na svom putu od najboljeg čovjeka na svijetu do prosječnog skeptika, a na tom putovanju kroz snovođenje sjajno ga prati cijela ekipa. Izdvojiti ipak treba Duška Valentića i Barbaru Nolu.
