Kada vremešna rock-zvijezda svoj najnoviji projekt s obradama proglasi '‘povratkom korijenima'’ ili ‘'kolekcijom pjesama posvećenih glazbi svoje mladosti'’, prvi zaključak glasi: čovjek je ostao bez inspiracije. Vjerojatno bi i sir Paul smislio nešto novo da nije zaokupljen nostalgičnim putovanjem u dane djetinjstva i glazbe koja je toliko nevina da se u usporedbi s njome i "Ob-La-Di, Ob-La-Da“ doima kao komad mračnog heavy metala. Ostavimo li postrani interpretacije kako je album Kisses On The Bottom zapravo dar novoj supruzi Nancy Shevell, njegov iskorak na područje jazzom obojenih ultralight standarda iz polovine 20. stoljeća ostavlja donekle uvjerljiv dojam – mnogo moćniji od sličnih pokušaja ozloglašenog Roda Stewarta.
S izuzetkom dvije slično intonirane originalne skladbe – "Only Our Hearts“ i "My Valentine“ – riječ je o nizu pjesama preuzetih iz ‘'velike američke pjesmarice’'. Neke od njih Paul je navodno u dječačkim danima naučio od oca, druge je otkrio sam, no sve ih povezuje karakteristična sentimentalna nit i "croonerska struktura" koja je kasnije nadahnula neke od klasičnih pjesama Beatlesa.
Sjajan prateći bend i gostujuća imena teškog kalibra (u rasponu od Erica Claptona i Diane Krall do Stevieja Wondera čija je usna harmonika dekorirala "Only Our Hearts“) izvedbama su osigurali instrumentalnu besprijekornost. S druge strane, McCartney je pri odabiru pjesama vodio računa o faktoru iznenađenja; neke od njih, poput "The Inch Worm“ i "More I Cannot Wish You” sve su prije no očiti ‘'ziceri'’. Naslov albuma posuđen je iz stiha standarda Fatsa Wallera, "I’m Gonna Sit Right Down And Write Myself A Letter“, a do kraja se nižu (pre)ukusno orkestrirane, jazzirane kompozicije koje – potcrtane sugestivnim vokalom, pomalo nagrizenim zubom vremena – teku glatko i nježno, bez ijednog poduzetog kreativnog rizika. No, ako rizik nikada nije bila primarna McCartneyjeva preokupacija, veliki beatle barem je doktorirao u disciplini romantičnog optimizma: najbolja izvedba na albumu, "Ac-Cent-Tchu-Ate the Positive“, koju su još 1944. potpisali Harold Arlen i Johnny Mercer, trebala bi se u liječničkim ordinacijama prepisivati umjesto antidepresiva. U Paulovoj verziji, naravno.
