Nakon što je “Festivalom straha”, odnosno svojim posljednjim uratkom pomaknuo granice i donio neke novitete u svijet horora, mlađahni i iznimno kreativni redatelj Ari Aster donosi još jedno krajnje neobično djelo “Beau se boji”. Imajući na umu da je Aster autor filma koji, ma koliko bio pun grotesknih scena koje prerastaju u neku čudnu nadrealnu histeriju, ipak ima neki smisao, ljepotu, značenje i logiku, a posebice se veseleći neupitnoj redateljskoj kreativnosti i uvijek famoznoj interpretaciji Joaquina Phoenixa, koji se našao u ulozi Beaua, nemoguće je gledati ovaj film bez očekivanja. Očekivanja da će Phoenix opet briljirati kao kad je bio Joker, da će Aster donijeti nešto što je bizarno i čudno, ali šokantno smisleno, da će gledanje filma jednostavno biti – lijepo (kao, recimo, divna scenografija “Festivala straha”). Međutim, sve to treba, baš kao što je Dante napisao za nadu onima koji ulaze u pakao, ostaviti ispred vrata ove filmske avanture. Ako postoji jedna riječ kojom bi se “Beau se boji” opisao, onda bi to svakako bila – dosada.
U trosatnoj surealnoj patnji koja, istina, ima smisao u nekim dubokim dubinama, ono što isplivava na površinu jest ponajviše pretencioznost. Dakle, hiperboliziranje, dosada, pretencioznost pod kišobranom fantazmagorije osnovni su sastojci ovoga filma.
Zapravo, čak se čini da tri sata utrošena na gledanje lutajućeg Beaua, koji tumara po opskurnim mjestima susrećući opskurne ljude nakon nenadane smrti svoje majke, nisu utrošena na gledanje filma. Čini se kao da je Ari Aster ponovno htio pomaknuti granice, ali ovoga puta ne nužno svoga filmskog umijeća, koliko gledateljskog strpljenja (naime, tijekom gledanja filma u kinu, i to u “prime timeu” s nemalo ljudi u dvorani, nikad se više ljudi nije smijalo na tako nasumične scene, kao što nikad više ljudi nije napustilo projekciju ne dočekavši kraj filma).
Čak i uz najbolju želju da se shvati i prihvati tako specifičan umjetnički izričaj i da se razumije dublja poruka koja jest kopanje po čovjekovim emocionalnim boljkama i traumama, “Beau se boji” jednostavno previše izgleda kao čudan trip, nelagodan san u kojem ništa nije povezano, sve je nabacano i razbacano i u kojem čovjek jedva čeka da se probudi.
Naravno, Phoenix je fenomenalan, kao što je bilo za očekivati, ali čak ni njega se ne može gledati tri sata u ovom kaosu i praviti se da je sva ta umjetničko-intelektualno-duhovna uobraženost podnošljiva. Onima koji nefiltrirano guštaju u svemu što je umjetnost, “Beau se boji” sigurno će biti sjajan film koji “ne mogu svi razumjeti”. Oni koji pak umjetnost mogu i vole razumijevati, ali imaju granice između onoga što je divno i što im pokreće dušu i onoga što je, ma koliko vizualno lijepo, gotovo bolno besmisleno, svakako neka ovaj dosadan i od dosade uznemirujući uradak preskoče.
