Od filmova o Jamesu Bondu, pa tako ni od ovoga, 22. u veleuspješnom nizu, možda nije pristojno očekivati više od lakonotne akcijske razbibrige. Ali, kako su se potrudili naglasiti iz promidžbenog tabora, “Zrno utjehe” donosi mračnog, ogorčenoga glavnog junaka koji na umu ima ponajprije osvetu zbog gubitka voljene, a tek onda djelovanje u službi njezina veličanstva.
Otjelovljen u Danielu Craigu, Bond je već u prethodniku “Casino Royale” bio lišen ironične elegancije i hedonističkog svjetonazora. S obzirom na to da ga Craig odlično glumi, pri čemu često podsjeća na Stevea McQueena, takav Bond s jedne strane jest privlačno djelotvoran tvrdokuhani muškarac od akcije koji ne trepnuvši prevladava sve prepreke, no agentu 007 kao da je ipak nekako šarmantnije pristajala nekadašnja ideja lakonski otmjenog bonvivana “s kojim bi svaka žena rado skočila u krevet, poput kojeg bi želio biti svaki muškarac”.
Sadržajno, film je podjednako površan kao i većina njegovih prethodnika, a predstavljanje zlikovačkog djelovanja kao sprege kriminala, politike i krupnog biznisa združenog u nastojanjima izrabljivanja i varanja naroda – jedini koliko-toliko ozbiljan sastojak cjeline – u mnogim je filmovima već prikazano uz primjereniju razradu.
Također, kako je već desetljeće-dva uobičajeno, i ovaj film o Bondu debelo iznevjerava na području u kojem bi trebao biti na samom vrhu, a to su akcijski prizori. Najizrazitija karakteristika sekvencija jurnjava, potjera i tučnjava je nepreglednost, a najuočljiviji redateljski pristup “sjeckanje na sitno”, postupak razrađen prije barem dvadesetak godina.
Osim grubo klesanog, dinamitnog Craiga, određena zanimljivost nalazi se u tome što su pojedini prizori – primjerice potjera čamcima – snažno obojeni retro-štihom “staroga Bonda”, a pohvaliti se može i dužina – sa 106 minuta trajanja riječ je o najkraćem dosadašnjem filmu iz serijala.
U svakom slučaju, “Zrno utjehe” nudi premalo uzbudljivosti i kvalitete za tako razglašen brand.
