Kad joj je bilo 16 godina, Zlatica Goldie Smitlener napustila je Veliku Goru u Prigorju i otišla u Kanadu. Nedavno je, u 69. godini života, prema noveli Janka Matka "Moć zemlje" producirala svoj prvi igrani film "Stolen Path". Za njega je otkupila prava i napisala scenarij.
Riječ je o istinitoj romantičnoj priči o zabranjenoj ljubavi u feudalnoj Hrvatskoj u 19. stoljeću, kad se već zaručena bogata nasljednica Victoria zaljubi u odlučnog mladog siromašnog mladića Mathewa. Njihova strastvena, tajna veza uzrokuje buru koja prijeti trajnim lomom u obje obitelji.
"Stolen Path" dosad je prikazan i nagrađivan na više međunarodnih festivala. Tako je prošle godine na Canada Independentu u Montrealu osvojio nagradu za najbolju glumicu, i to je zasad jedina manifestacija na kojoj je gospođa Smitlener osobno prisustvovala.
U Rumunjskoj je na 12. MFF-u nagrađen za najbolji film mjeseca, na Miami Independentu osvojio je Special mention, u Švicarskoj je na Indy Fest Onlineu dobio važno priznanje za žene na filmu, kao i nagradu za glavnu žensku ulogu, na Filmmakers of the Year Festivalu u Jakarti osvojio je zlato za glavnu žensku ulogu, zlato za producenta, srebro za glazbu i platinu za dizajn kostima.
Također, u Jakarti na International Student & Newcomer Festivalu dobio je platinu u kategoriji igranog filma, dok je na Toronto World Internationalu osvojio nagradu za najbolju žensku glavnu ulogu.
Nedavno je u Amsterdamu dobio Audience Choice Award. Film se uskoro prikazuje na dva festivala u Los Angelesu, zatim u Indiji na Međunarodnom festivalu u Bangaloreu te u Singapuru, a primljen je i na festival u Hong Kongu.
No, tko je Zlatica Smitlener? Gospođa koja danas živi u New Westminsteru u vancouverskom predgrađu, iz svog stana rukovodi promocijom te distribucijom filma. U posljednje vrijeme njezino ime se često pojavljuje u kanadskim medijima.
"Svi težimo vječnoj ljubavi, želimo da nas netko voli neograničeno i bez uvjeta te da ta ljubav traje cijeli život. Često se u današnjem svijetu riječ ljubav koristi na pogrešnom mjestu i na pogrešan način. Izgubila je svoje pravo značenje. Međutim, u vremenu kad se dogodila ova priča, ljubav je bila sve i trajala je cijeli život. To sam htjela prikazati, ljubav koja sve osvaja i pobjeđuje", objašnjava Zlatica i dodaje:
"Kad sam započela rad na filmu, bilo mi je 67. Htjela sam pokazati da se i u ovim godinama ima puno toga za reći i učiniti".
No, možda joj je ipak najveća motivacija bila unuka Daniela Smitlener, tada 16-godišnja glumica.
"Htjela sam nešto napraviti s Danielom što ima veze s Hrvatskom. Nakon smrti sina 2000. godine, vratila sam se u svoje selo. Daniela je provodila puno vremena sa mnom i dosta sam joj se posvetila. Jednog dana, kad je moja kći nazvala, mala joj je rekla: 'Ne želim u Kanadu, ako me hoćeš vidjeti dođi ovdje', a još joj nije bilo ni pet godina",priča naša sugovornica koja je roman "Moć zemlje" prvi put pročitala kad joj je bilo 15 godina. No, priču pamti vječno.
"Imala sam nastavnicu iz hrvatskog jezika koja je puno vremena provodila sa mnom jer sam u to vrijeme bila bez oca koji je 1957. kao politički bjegunac napustio Hrvatsku, i bez majke jer je ubrzo otišla u Njemačku. Sa sestrom sam ostala kod bake invalida - ona nam je pružila koricu kruha i neizmjernu ljubav", priča danas.
Pet godina poslije Zlatica i njezina sestra pridružile su se ocu u Kanadi gdje je naša sugovornica brzo naučila engleski jezik i u svom dnevniku napisala prvi scenarij za "Moć zemlje".
Naravno, godine su prolazile, želja za filmom je ostala.
"Svi imamo nemoguće snove", kaže danas. No, kako je konačno počela ostvarivati svoj san?
"Prvo je trebalo napisati scenarij i to je trajalo nekoliko mjeseci. Priču sam toliko dobro znala da nije bilo previše problema. No, to je priča koju poznaju i vole mnogi u Hrvatskoj pa ih nisam htjela razočarati. Morala sam mijenjati izvorni tekst i pojednostaviti radnju. Pri tome sam vodila računa o skromnom proračunu",objašnjava.
Zatim je trebalo osigurati sredstva što se dosta brzo posložilo. Ubrzo su krenuli castinzi za glumce i traženje tehničke ekipe. Njih je Zlatica radila u Vancouveru, a glavnu ulogu dobila je njezina unuka.
"I ona i njena uloga trebale su biti kamen temeljac ovog filma, jer jedino sam unuku vidjela kao najbolju Victoriju. Iako se malo nećkala, od prvog dana je bila odlična. Lokacije su bile kritične", objašnjava.
Priča govori o društvenim razlikama između povlaštenih i siromašnih pa su i mjesta gdje je film sniman morala odražavati tu napetost. Autorica je željela istaknuti i ljepotu prirode, mir te izvornost života na selu.
U Hrvatskoj su cijeli film završili za svega mjesec dana. Brzo jer su se, kaže naša sugovornica, svi dobro slagali i davali sve od sebe.
Snimali su u etno selu Kumrovec i dvorcu Bežanec. Naša sugovornica posebno ističeSinišu Križanca i njegovu kći Gordanu.
Ivica Pepelko za tri dana je skladao originalnu pjesmu, da bi na kraju napravio i cjelokupnu glazbu za film.
"Čovjek je divan, veliki Hrvat, drag, dobar", s oduševljenjem priča Zlatica. Spominje i Maria Varovića, direktora Varaždinske televizije, Marija Matka, piščevog unuka te Damira Vujinovića s televizije Jabuka.
"Kanađani u ekipi zavoljeli su sve u Hrvatskoj", kaže i dodaje kako je glavni glumac Jacob Brkopac za vrijeme prve vožnje kroz Zagorje nazvao oca Hrvata i pitao ga:"Zašto me nisi učio o mojoj lijepoj zemlji?"
"Bilo je mnogo malih doživljaja poput onog kad je glumac Mark Terhorst odlučio prošetati kroz Pregradu. Vidio je autobus, sjeo na njega i našao se u Zagrebu, odakle se nije znao vratiti. Tad smo uveli pravilo da nitko ne smije otići, a da se meni ne javi",priča Zlatica kroz smijeh.
"Igrom slučaja, neka starica iz Pregrade čula je Marka kako čita: 'Bezanec, Pregrada...' Primila ga je za ruku i dovela do dvorca da se ponovno ne izgubi. Jacoba, koji igra glavnu mušku ulogu, naučili smo reći: 'Ti si meni jako lijepa', i tad smo se naravnozabavljali jer je on to govorio svakoj curi koju je sreo. Mislio je da je to pozdrav u Hrvatskoj".
Kad je film donesen u Kanadu na postprodukciju, pokazalo se da je veći dio snimkineupotrebljiv zbog loše kvalitete i puno toga su ponovno morali snimati. Ovaj put gospođa Smitlener je zaposlila redatelja Johna Banovicha, čija obitelj potječe iz Dubrovnika. Ispričao je Zlatici da mu je baka čitala "Moć zemlje" dok je bio dijete i pod svaku cijenu je htio biti dio tima. U Vancouveru je uspješno završio film.
"Svaki korak rada morala sam učiti, jer ništa nisam znala. Danas bi to bilo drugačije, no ako imam pozitivnih kvaliteta onda je upornost među njima", priča Zlatica i dodaje kako ne prestaje dok posao nije završen, i to najbolje što se može.
"Radili smo dosta na otvorenom, s glumcima od kojih su neki početnici, i prošli smo kroz sve izazove kakve imaju i filmske produkcije koje troše milijune dolara. Naš cijeli proračun bio je manji od dnevnog cateringa na takvim snimanjima. Ali, uspjeli smo",sretno kaže i nastavlja:
"Za mene je ovo bio strastveni pothvat, a ta se strast prenijela i na druge. Film je snimljen bez financijske podrške bilo kakvih državnih tijela i institucija pa sam morala posegnuti u vlastiti džep. Raspitujemo se o distribuciji, prodaji, mogućnosti da naše djelo vide gledatelji iz cijelog svijeta. Počeli smo s festivalima, jer ako nitko ne zna za film teško ga je prodati".
"Samo dva posto nezavisnih filmova dođu na festivale. Svoj sam poslala na veći broj, ne očekujući mnogo. Za 2016. prijavila sam ga na više od 25 festivala. Tako je uskoro u Los Angelesu, Iceland je bio prije nekoliko dana i još ne znamo rezultate. Ne očekujem da ćemo svaki put pobijediti. Za mene je uspjeh kada ga prime, a sve ostalo je dodatno. Idući tjedan idemo u u Singapur", ističe i dodaje:
"Na tome sada radim cijelo vrijeme, to je moj posao. S filmom planiramo otići i u Indiju. Trenutačno radim s Indijkom koja se bavi distribucijom sadržaja i koja mi je sama prišla s prijedlogom suradnje. Ona tvrdi kako priča može biti veoma važna jer je bliska temama u njihovom društvu, u kojem su još vrlo žive klasne razlike".
Gospođa Smitlener dala si je godinu dana za taj posao, a tada će film prepustiti unuci. Zanima nas koja ju je nagrada najviše iznenadila i oduševila.
"Ako ne razmišljam o Hrvatskoj najviše me razveselila The Best Canadian Feature Award u Montrealu", priznaje.
Stoga je pitamo je li film poslala u Zagreb.
"Jesam prošle godine, ali nije primljen", odgovara i dodaje:
"Probat ću ga ponovno prijaviti ove godine, no iz Pule su me pozvali sami. Ako film bude prihvaćen u domovini, to će mi značiti više od svih svjetskih festivala i nagrada, jer sam ga snimila za Hrvatsku i zbog Hrvatske, iz ljubavi prema rodnoj grudi. Cijelo moje slobodno vrijeme posvećeno je filmu i sve radim sama: od e-mailova, telefona... Sve što treba".
Pitamo za unuku Danielu koja je sjajno odigrala glavnu ulogu mlade Victorie. Zanima nas hoće li se nastaviti baviti glumom.
"Film je histerična, nesigurna profesija pa Daniela prvo želi steći neko zvanje. Sada završava prvu godinu medicine, smjer glavne sestre", kaže glasom ponosne bake i dodaje:
"Danas, nakon ovog razgovora, idem na intervju za CBC. I nju su pozvali, ali je odbila zbog ispita".
A budućnost? Novi film?
"Mislim da u sebi imam još jednu ideju. No, ovaj put ću točno znati u što ulazim",zaključuje Zlatica Smitlener.
