"Na prodaju: cipelice za bebu. Nenošene." Ili u originalu: "For Sale: baby shoes. Never worn."
Ovo je najpoznatija kratka priča na svijetu. Napisao ju je Ernest Hemingway. Na salveti, za okladu. U svakome tko je pročita budi jezu, jer se iza tih šest riječi krije priča koju svaki čitatelj napiše sam, a svaka je tragična, svaka sljedeća strašnija je od one prethodne. Ta je priča na neki način "krivac" i za postojanje jedne od najvećih literarnih tradicija u hrvatskoj književnosti i hrvatskom novinarstvu – Natječaja za kratku priču Večernjeg lista.
Kratke priče prisutne su na stranicama Večernjaka punih šezdeset godina, dok je sam natječaj tek nešto malo mlađi. No taj je podatak mnogo važniji od respektabilnih brojeva i trajanja koje je rekordno u svjetskim okvirima. Naime, te danas davne 1964. godine nitko u bivšoj državi nije pisao kratke priče. Pisali su se romani, drame, novele... pa i priče, ali ne u formi koju su Amerikanci nazvali "kratkom pričom" podrazumijevajući da je to literarna forma koja mora biti škrta na riječima, ali bogata u značenju, forme koja mora stati na jednu stranicu novina. Na sreću, od samog osnivanja Večernjeg lista oko rubrike Kultura u redakciji su se okupili mnogobrojni tada mladi književnici, od kojih su najaktivniji bili Tomislav Sabljak, Dalibor Cvitan i Branimir Donat. Oni su počeli prevoditi strane kratke priče, naravno počevši od samog Hemingwaya, ali i one Karla Čapeka, Williama Saroyana, Johna Steinbecka, Jaroslava Hašeka, Vladimira Nabokova, Stefana Zweiga, pa čak i Knuta Hamsuna, književnika kojeg su tadašnje komunističke vlasti smatrale fašistom. Iako se prijevodi tada nisu potpisivali, Tomislav Sabljak kaže kako su, uz inicijalnu trojicu, na tim pričama radili i: Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Bruno Popović i Dubravko Ivančan. A od prijevoda do autorstva dijelio ih je tek jedan maleni korak, jer reakcije čitatelja na objavljene strane kratke priče bile su i više nego dobre i mnogi su slali pisma na adresu redakcije tražeći više takvih sadržaja na stranicama Večernjakove Kulture. I tako su trojica mladića te 1964. godine došla uredniku Kulture Večernjeg lista Danku Oblaku (koji je bio i cijenjeni književnik za djecu), čovjeku koji je ideju o Natječaju za kratku priču u okrilju Večernjeg lista objeručki prihvatio, baš kao i tadašnja glavna urednica Večernjeg lista Vera Vrcić. I tako je rođen natječaj koji živi do današnjih dana i koji je ne samo najstariji na svijetu nego je njime stvorena književna tradicija bez koje se ne može napisati povijest hrvatske književnosti.
Tako primjerice književna teoretičarka i dekanica osječke Akademije za umjetnost i kulturu Helena Sablić-Tomić u svojoj knjizi "Uvod u kratku priču" (objavljenoj 2012. godine) piše: "Moram upozoriti na važnost Natječaja za kratku priču Večernjeg lista naslovljenog 'Ranko Marinković' jer upravo je on pridonio jačoj i bučnijoj afirmaciji ovoga žanra. Duga tradicija (...) i brojna ugledna književna imena koja su dobila tu nagradu najbolji su dokaz tomu".
Od samih početaka pa do današnjih dana selektor kratke priče Večernjeg lista je Tomislav Sabljak, čovjek bez čije posvećenosti vjerojatno ne bi bilo pola objavljenih priča, jer posve je svakidašnji događaj sresti na zagrebačkim ulicama Ivanu Bodrožić ili čak akademika Pavla Pavličića, koji uz uobičajene pozdrave i novosti kažu: "Baš me jučer zvao Sabljak s pitanjem imam li koju novu kratku priču." Treba li uopće spomenuti da je Tomislav Sabljak za kratku priču lobirao i kod samog Miroslava Krleže. Bard hrvatske književnosti pomno je pratio Natječaj za kratku priču Večernjeg lista, izuzetno se interesirao za radove svojih kolega, a ponekad još pomnije analizirao priče nekih novih "klinaca", ali na kraju ipak nije napisao svoju kratku priču. U svoju je obranu rekao da je on ipak "autor epskih formi".
Na sreću, neki su tada već etablirani književnici prihvatili izazov novog žanra pa su tako Živko Jeličić i Petar Šegedin svoje prve kratke priče napisali upravo za Večernjakov natječaj. Naravno, isprva je priljev novih priča bio sporadičan, ali on se popularizacijom žanra pretvorio u pravu literarnu lavinu zbog koje i danas na natječaj godišnje pristiže između 600 i 650 kratkih priča, da bi od svih njih bilo objavljeno najboljih pedesetak, i to svake subote na zadnjoj stranici Večernjakova Obzora. Prva kratka priča Večernjeg lista obavljena je u novogodišnjem broju novina s 1963. na 1964., koji je nosio datume 31. prosinca 1963./1. i 2. siječnja 1964. (tada su se očito burnije slavile Nove godine). Bila je to priča Branka Ćopića "Posljednji bandit", koja je kasnije postala i odlomak Ćopićeva romana "Osma ofanziva". Priču je ilustrirao Ico Voljevica i ta se tradicija ilustracija koje su radili naši najpoznatiji slikari i grafičari također održala godinama.
Od samih početaka života kratke priče na stranicama Večernjeg lista kao autori bili su prisutni pisci iz Srbije, Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Crne Gore, a državnim osamostaljenjem njihov pristup natječaju nije ograničen, osim što od tada u propozicijama natječaja piše kako u obzir dolaze samo neobjavljene priče, i to pisane na hrvatskom jeziku. Tako i danas natječaj nije ograničen samo na domicilne pisce, nego i na one iz inozemstva koji pišu na hrvatskom jeziku.
Prvih godina priče su se objavljivale također u tjednom ritmu, ali kada je ocijenjeno da nije pristigla nova domaća priča vrijedna objave, prema uvijek strogim književnim kriterijima Tomislava Sabljaka, na tu su stranicu "uskakali" prijevodi. No vrlo je brzo postalo jasno da domaće priče preuzimaju primat. Tako je prvi službeni Natječaj za kratku priču Večernjeg lista pokrenut 1. siječnja 1966. godine, s vrijednim novčanim nagradama za slavodobitnike. Na Natječaju za kratku priču Večernjeg lista prvi je slavio Slobodan Novak za priču "Razarma", objavljenu 8. listopada 1966. godine. Žiri u kojem su bili: Vlatko Pavletić (predsjednik žirija), Ivo Hrčić (predstavnik čitatelja Večernjeg lista), Danko Oblak (urednik Kulture) i Tomislav Sabljak (urednik natječaja) drugo mjesto dodijelio je priči "Pas" Fedora Vidasa (objavljena 4. lipnja 1966.), a treće priči "Moja majka" Giacoma Scottija (objavljena 29. siječnja 1966.).
I samo ta tri imena pobjednika prvog natječaja jasno pokazuju njegov dvojak značaj. Kratke priče Večernjeg lista od samih početaka pišu naši najugledniji književnici, ali rame uz rame uz njih javljaju se nova književna imena koja upravo u sklopu natječaja privlače pozornost literarne i šire javnosti te je tako kratka priča na stranicama Večernjaka njihov prvi – ali posebno važan – korak u velike književne karijere. Od najvećih književnih imena dovoljno je spomenuti da su kratke priče za Večernji list pisali i Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb, Zvonimir Majdak, Fadil Hadžić, Joža Horvat, Goran Tribuson, Tito Bilopavlović, Pavao Pavličić, Mirko Kovač, Dubravko Jelačić Bužimski, Antun Šoljan, Ivan Kušan, Miro Gavran, Luko Paljetak, Julijana Matanović, Ivan Aralica, Stjepan Čuić...
Treba napomenuti i činjenicu da su sjajne i nagrađivanje kratke priče i te kako razmahale karijere Ivane Šojat, Ivane Bodrožić, Romana Simića, Sanje Pilić... Također su se kao odlični kratkopričaši na stranicama Večernjeg lista predstavili slikar i grafičar Dimitrije Popović i redateljica Irena Škorić, a primjerice Korana Serdarević i Zoran Malkoč zbog nagrada koje su osvojili na Natječaju za kratku priču Večernjeg lista pod svjetla literarnih reflektora zakoračili su na veličanstven način te svojim djelima koja su slijedila opravdali sve oni što se od njih očekivalo.
Poseban odlomak u ovoj priči svakako zaslužuju i brojni književnici i književni teoretičari koji su se tijekom svih tih godina i desetljeća izmjenjivali u stručnim ocjenjivačkim sudovima, ljudi koji su svojim znanjem odabirali najbolje priče. Iz današnje perspektive posebno su zanimljive fotografije snimane na prvim, davnim žiriranjima. Danas su to fotografije s požutjelih stranica novina, pomalo zamućene, ali ne zbog tadašnje tehnike fotografiranja, već zbog obilja duhanskog dima koji okružuje sudionike, jer svi su oni zajedno okruženi prepunim pepeljarama koje nam danas jasno pokazuju koliko su se neki aspekti naših života promijenili proteklih desetljeća. I anegdote koje i danas kolaju redakcijom Večernjeg lista govore kako su nekada (baš kao i danas) žiriranja uglavnom počinjala u "pristojnih" 15 sati (kada je redakcija u punom pogonu, a vanjski članovi žirija mogu bez problema doći na sastanak) te znala potrajati do ranog jutra sljedećeg dana. Tomislav Sabljak, koji je naravno kao selektor Večernjakove priče uvijek i član žirija, rado se sjeća kako su danak velikih, ponekad i burnih književnih rasprava "plaćale" tajnice redakcije, koje su uvijek bile dežurne uz žiri, među ostalim i kako bi, kada bi odluka o pobjednicima konačno bila donesena, pozvale taksi koji će velikog Ranka Marinkovića odvesti kući. Upravo on bio je niz godina član žirija Večernjakove kratke priče, uvijek i na mjestu predsjednika žirija, te je izuzetno pomno pratio sve objavljene priče. Tako je nakon njegove smrti 2001. godine Tomislav Sabljak predložio da natječaj ubuduće nosi njegovo ime, što je prihvatila redakcija Večernjeg lista, kao i obitelj velikog književnika.
Kratka priča Večernjeg lista do danas je dobila i tri knjige. Godine 1994. izdavačka kuća Alfa objavila je (u čak tri tisuće primjeraka) prvu antologiju Večernjakovih kratkih priča, da bi deset godina poslije, 2004. godine, bila objavljena antologija ženske kratke priče "Svaka priča na svoj način". Godine 2015., nakon što je svečano proslavljeno pola stoljeća postojanja kratke priče, izašla je antologija "50 godina 50 priča", za koju je upravo Tomislav Sabljak izabrao 50 priča koje na najbolji način pokazuju razvoj i rast ovog natječaja, ali i samog žanra. Ta je knjiga posebno važna i za sve koji se znanstveno bave hrvatskom književnošću jer u njoj je objavljena i cjelokupna bibliografija prvih 50 godina natječaja, dakle popisane su sve priče koje su izašle od 1964. do 2014. godine, a uz njih su i svi dobitnici nagrada i svi žiriji koji su o njima odlučivali.
Kada Natječaj za kratku priču Večernjeg lista "Ranko Marinković" stavimo u svjetski kontekst, jasno je da se on zbog dosega engleskog jezika ne može mjeriti primjerice s Nacionalnom nagradom BBC-ja za kratku priču, koja danas ima najveći ugled među piscima, ili pak godišnjom nagradom za kratku priču koju dodjeljuje ugledni Independent, ali svakako možemo biti ponosni na činjenicu da je Večernjakov natječaj za kratku priču stariji od njih te da već godinama slovi kao nacionalna institucija bez koje hrvatska književnost ne bi bila ono što je danas.
