Počela je godina u kojoj svijet slavi 250. godišnjicu rođenja Ludwiga van Beethovena, zbog koje će Beethoven Beč u 2020. godini dodatno staviti naglasak na svoj status svjetske glazbene prijestolnice. Impresario je i jedan od ambasadora tog projekta Aleksej Igudesman, virtuozni violinist, skladatelj, dirigent, poduzetnik i komičar. Cijeli se svijet smije njegovim glazbenim parodijama koje kod manje upućene publike razbijaju strah od klasične glazbe kao elitističke umjetnosti samo za odabrane. Hrvatska je publika Igudesmana upoznala i zavoljela kad su on i korejski pijanist Hyung-ki Joo, njegov stalni umjetnički suradnik i sudionik u komedijama, bili neizostavni dio festivala Julian Rachlin & Friends u Dubrovniku. Razgovor smo vodili kao ping-pong dopisivanje na relaciji Zagreb – Beograd, u kojem je Igudesman s Beogradskom filharmonijom u Kolarcu priredio još jednu svoju urnebesnu predstavu, upravo na temu Beethovena. Kao prvo pitanje uputio sam mu šifru najslavnijeg Beethovenova motiva i smjesta dobio odgovor koji baca sasvim novo svjetlo na udarce sudbine kojima počinje Ludwigova Peta simfonija.
Ta-ta-ta-taaa?
Tehnički ta tema zapravo glasi “Ba-na-na-naaa”, što je slučajno i Beethovenovo omiljeno voće. Za Beethovenovu godinu, a kao dio narudžbe za Filharmoniju iz Osla, uzeo sam najslavniji Ludwigov motiv iz njegove Pete simfonije i promijenio ga tako da stane u neuobičajenu mjeru od pet doba u jednom taktu. Povrh toga obradio sam ga i u stilu i ritmu funka, meksičke i latinoglazbe, jazza i swinga te na njemu napravio još niz drugih čudačkih operacija. Vrlo nekonvencionalan, ali uvijek prepoznatljiv, taj komad dokazuje koliko se dobro čovjek može zabaviti i koliko daleko može ići ako je originalan materijal tako sjajan kao u toj “Banananaaa-skladbi”. Zagrizeš komadić i poletiš!
Koje vas još Beethovenove teme nadahnjuju?
U programu “Beethovenova noćna mora” (“Beethoven’s Nightmare”), koji ćemo Hyung-ki Joo i ja praizvesti u Oslu 7. siječnja, završna su skladba “Radosne varijacije” (“Joyful Variations”). Uzeo sam legendarnu temu “Ode radosti” iz Devete simfonije i poveo je na put oko svijeta u posjet različitim kulturama s fokusom na glazbu devet različitih predjela: brazilsku sambu, kubansku, kolumbijsku i venezuelsku salsu, dalekoistočne zvuke Kine, Koreje i Japana, klasičnu i bollywoodsku glazbu Indije i Pakistana, keltsku iz Irske, Škotske, Francuske i Španjolske, afričku iz Senegala, Gane, Južne Afrike i Kameruna, romsku iz Španjolske, istočne Europe i Argentine, bliskoistočnu iz Egipta i Turske te blues, rock, funk i zvuk big banda iz Sjeverne Amerike.
Znači, dobro se zabavljate s himnom Europske unije...
Pokušavam ispričati priču o Beethovenovu snažnom vjerovanju u umjetničku i osobnu slobodu. I njegovo uvjerenje da smo svi mi braća i sestre. Kulturne različitosti istražujem dijelom kroz glazbene ljestvice različitih podneblja te raznovrsne narodne ritmove, ali i uz mnogo zabave, radosti i teatralnosti.
Jeste li razmišljali kakav će učinak na “Odu radosti” imati Brexit?
Brexit na nju neće utjecati. Ona je već preživjela sve vrste gadova koji su je zloupotrebljavali na bezbroj načina, uključujući naciste. Djelo predstavlja i slavi osobnu slobodu i individualizam, a u isto vrijeme bratstvo i sestrinstvo cijelog čovječanstva. U jednoj drugoj skladbi ipak sam se pozabavio i temom Brexita. Na narudžbu velikog violista Lawrencea Powera napisao sam “Brexit Polku” kao jednu od 11 skladbi za violu solo u zbirci “Violamania” koju je objavio Universal Edition. U njoj sam iskoristio motive himni svih zemalja članica Europske unije, uključujući hrvatsku. Usput, u “Violamaniji” je i skladba na koju sam osobito ponosan. Naručio ju je Antoine Tamestit i zove se “Passacaglia”.
A što je sa skladbom “Za Elizu” (“For Elise”) i tko je uopće bila ta Eliza?
Beethoven, čini se, “Za Elizu” uopće nije napisao za Elizu, nego za neku sasvim drugu osobu istog imena. Fantastično, zar ne? Tu sam melodiju ponovno izumio na dva načina. Najprije u skladbi “For A Lease”. “For Elise” je Beethovenova najpoznatija skladba, a “For A Lease” nije. Barem ne još. Budimo pošteni: uza sve poštovanje koje imamo prema Beethovenu, original baš i nije neko jako djelo, a harmonijski je ponekad na rubu kiča. Pokušao sam maknuti nešto od tog kiča i napraviti je u nekim dijelovima osjećajnijom, a u nekima epskijom. Nakon što sam završio “For A Lease”, u suradnji s bečkim umjetnikom elektroničke glazbe Dandarijem napravio sam pravu verziju “For Elise” za 21. stoljeće. Njen naslov “Foreign Lisa” naglašava ulogu stranih elemenata, poput sintesajzera, u toj reinkarnaciji. Također, i sam Beethoven je bio stranac kada je s 22 godine došao u Beč i “pomeo” bečku glazbenu scenu do tada nečuvenim glazbenim elementima. Dandario je uzeo dijelove koje sam snimio s Julianom Rachlinom i napravio od njih remix dodajući elektroničku glazbu. Ja sam onda snimio dodatne dionice i nove elemente koje je Dandario još jednom remiksao, a ja sve još jednom iznova orkestrirao. Sve skupa zvuči komplicirano, ali rezultat je, čini mi se, ispao sasvim zgodan.
Beč vam je dodijelio posebnu ulogu u 2020. godini...
Grad Beč me je angažirao da budem impresario projekta Beč 2020. – prijestolnica glazbe. U sklopu toga sam sudjelovao u deset događanja širom svijeta na kojima sam svirao i govorio pred međunarodnim auditorijem i novinarima o Beču i njegovoj ulozi u prošlosti i budućnosti. Važan aspekt svega toga jest koliko je Beč još aktualan, a ne grad jučerašnjice. Usprkos ili upravo zbog svoje bogate i raznovrsne povijesti u glazbi, književnosti i likovnoj umjetnosti, Beč je grad i današnjice i sutrašnjice. On je prijestolnica glazbe na mnogo više načina nego što možete zamisliti. Nama umjetnicima svih vrsta on daje slobodu da sanjamo, prostor da stvaramo i da volimo biti svoji. A sve to počinje obrazovanjem.
I vi ste, baš kao i Beethoven, došli kao stranac u Beč i u njemu ostali. Razmišljate li po čemu će vas za 200 godina pamtiti? Pokušavate li komponirati melodiju koju će i tada ljudi zviždati i pjevušiti?
Osim što je to nemoguće predvidjeti, već i samo razmišljanje o tome po čemu ću ja biti upamćen vrlo je tašto. Ali, kvragu, zašto ne pokušati? U Urugvaju ljudi će vjerojatno još mnogo godina zviždukati moju pjesmu. A vjerujem i da bi moja “Druga godišnja doba” mogla biti popularna među budućim naraštajima. Očito nadahnut Vivaldijem, i ja sam se odlučio okušati u oslikavanju godišnjih doba, a moj je pristup bilo malo kulinarskiji i filozofskiji. Puni naslov djela dugačka je igra riječi koja na engleskom počinje ovako: “4 Seasons – 12 Reasons...” Za mene je temeljno pitanje, kao i za cijelo čovječanstvo, koji je razlog da radimo ono što radimo. Mnogi su filozofi imali različite teorije i mnoštvo religija pokušava nam dati svoja objašnjenja, bila ona zadovoljavajuća ili ne. Moj osobni i sigurno lako prilagodljiv razlog jest kreativnost. Tema kreativnosti nit je koja je protkana kroz sve naše živote. Bez zalaženja u previše detalja, svi razlozi koje ovdje dajem kreativne su prirode više nego racionalne. Nekad se čine i banalnima, ali ja vjerujem da ni banalnost nije za bacanje sve dok u nju utiskujemo vlastiti kreativni DNK.
Koju je ulogu Beethoven odigrao u vašem životu, odrastanju i oblikovanju vas kao glazbenika i čovjeka?
Da budem iskren, osjećam se povezanim s njim. Mentalno, duhovno, pa čak i moralno, ma što god to moglo značiti. Čak bih se usudio tvrditi da smo u duhovnom srodstvu. A kako je on sada duh, ja bih ga volio posvojiti kao svog oca s obzirom na to da nije imao vlastitu djecu. Ne znam je li to smiješno ili žalosno, ali i Beethoven i moj stvarni otac bili su alkoholičari i obojica su umrla u dobi od 56 godina. Slučajnost? Možda jest, a možda i nije.
Koje vam se Beethovenove osobine najviše sviđaju i u kojim se točkama najlakše poistovjećujete s njegovim genijem?
Beethovenov nam duh danas treba više nego ikad prije. Treba nam njegova ljubav prema individualnosti, njegova vjera u čovječanstvo, njegovo uvjerenje da smo svi sestre i braća. Vjerujem da to čovjek lako može čuti u njegovoj glazbi. I to je ono s čim se uvelike mogu poistovjetiti.
O njemu kruže glasine da je bio težak čovjek bez previše smisla za humor. Istina?
To nikako, siguran sam, ne može biti istina. U njegovoj glazbi možete čuti nevjerojatnu količinu humora i duhovitosti. On je bio snažna ličnost. Lako bi se naljutio i bio frustriran. Kao moj otac – još jedna sličnost. Ali i moj je otac bio jedan od najhumorističnijih ljudi na svijetu. Beethoven se desetljećima borio s činjenicom da gubi sluh. Vjerujem da ga je ta unutarnja borba ponekad činila bijesnim na cijeli svijet. Ali znam da je imao dobro srce kao malo tko. I opet baš kao i moj otac.
Je li moguće da je upravo tišina nametnuta gluhoćom postala izvor i kolijevka nekih od njegovih najvećih glazbenih ideja i trenutaka?
Borbe s teškoćama nas sasvim sigurno mogu učiniti i čine nas snažnijim ljudima. Ali nemoguće je nagađati i pretpostavljati da je Beethoven bio velik zbog teškoća koje je imao. On je bio takav kakav je bio i njegova borba bila je dio njega. Mendelssohn, drugi genij, nije imao nikakvih teškoća ni borbi većinu svog života pa ipak je uspijevao pisati nevjerojatnu glazbu. Čovjek si ne mora odrezati uho da bi postao van Gogh.
Beethoven je bio čovjek vrlo svjestan i angažiran i oko politike svog vremena; primjerice, najprije se divio Napoleonu, a potom ga prezirao. Možete li zamisliti Beethovena u današnjoj Europi? Vidite li danas osobu koja bi bila vrijedna da joj se posveti takvo djelo kao što je Beethovenova Eroica?
Boris Johnson? Šalim se, naravno. Ali jedno je sigurno: Beethoven bi bio zgrožen samom idejom Brexita. On je, zapravo, razmišljao o preseljenju u London. Ali Beč ga je toliko volio da su neki jako bogati ljudi prikupili novac da mu plate da ostane. Mislim da se Beethoven danas sasvim sigurno ne bi poželio preseliti u London koji napušta Uniju koja je osigurala 75 godina mira u Europi. Angela Merkel bi mogla konkurirati za Ludwigovu posvetu. Ili možda Walter Hallstein, jedan od otaca utemeljitelja Europske unije. Ili bi to možda trebao biti François Mitterrand.
Priču o Beethovenovu djetinjstvu i dolasku u Beč znamo. Koja je vaša?
Da bih odgovorio na to pitanje, moram se vratiti na početak svog života, a s Bečom sam bio povezan i davno prije negoli sam se rodio. Moji su pra-pra-pra-pra-pradjedovi došli iz Rusije u Beč izgraditi telegraf. Rodio sam se u Sankt Peterburgu – tada se još zvao Lenjingrad. A prije toga Petrograd. A još ranije Hetrograd, Metrograd, Retrograd i Rim. Ali to je bilo jako davno. Kao što sam već spomenuo, moj je otac imao problema s alkoholom, baš kao i Ludwigov. Samo što moj otac nije bio osrednji, nego prilično izvrstan muzičar. Nekoliko je desetljeća bio koncertni majstor u Mihajlovskom teatru u Sankt Peterburgu, jednoj od najstarijih opernih i baletnih kuća u Rusiji. A majka mi je bila profesorica klavira. Ubrzo nakon mog rođenja roditelji su me pitali želim li svirati violinu. S obzirom na to da još nisam znao govoriti, moju su šutnju protumačili kao “da”. Imao sam šest godina kad smo se prvi put doselili u Beč – na pola godine. Onda smo otišli u Njemačku, odakle sam ja otišao u Englesku u Školu Yehudija Menuhina. U Menuhinovoj sam školi proveo samo četiri godine, ali te su godine bile među najboljima u mom životu. Tamo smo imali sjajne učitelje, poput Simona Parkina, koji je predavao kompoziciju i improvizaciju. Bio je divan, slobodan duh koji nam je otvarao oči i uši. Na primjer, svirao bi Drugi klavirski koncert Rahmanjinova, ali tako kao ga je skladao Messiaen. Većini ljudi to zvuči glupo, ali nama glazbenicima to je silno zabavno. Kompoziciju je poslije preuzeo Malcolm Singer, učenik Ligetija i velike Nadije Boulanger. Nikada nam nije nametao nijednu kompozitorsku tehniku. Samo nas je upozoravao, ohrabrivao nas i postavljao prava pitanja. S njim smo analizirali djela Philippa Glassa, Stravinskog, Mozarta i Beethovena, ali isto tako i “Bohemian Rhapsody” grupe Queen. A naš profesor engleskog i književnosti Kevin Jones bio je inspirativniji nego lik koji u “Društvu mrtvih pjesnika” glumi Robin Williams, ali ponekad i strašan poput Snapea iz Harryja Pottera. Radi studija kod slavnog profesora violine Borisa Kuschnira sa 16 godina vratio sam se u Beč i ostao u njemu. Poslije sam studirao na divnom Sveučilištu za glazbu i umjetnost grada Beča u isto vrijeme kad i Julian Rachlin. Odmah smo se sprijateljili. Premda me je kao 16-godišnjaka privlačila ideja da se odmah otisnem dalje u svijet za novim avanturama, sa svakom novom godinom provedenom u Beču sve sam dublje i snažnije volio taj grad glazbe. Putujući po svijetu, shvatio sam da Beč nije samo najbolji grad da u njemu živite ili da ga posjetite, nego i da se u nj vraćate.
Bi li svijet bio puno drukčiji bez Beethovenove glazbe?
Svijet bez Beethovenove glazbe bio bi poput mliječnog banana-šejka... bez banane.
U Hrvatskoj još imate mnogo obožavatelja nakon što ste godinama bili dio sjajnog festivala Rachlin&Friends. Kakva su vaša sjećanja na Dubrovnik i jeste li vidjeli kako je razoren u finalu “Igre prijestolja”?
Obožavamo Hrvatsku i Dubrovnik, na koji čuvamo najljepše uspomene. Zapravo, tamo je započeo vrlo važan projekt s kojim ove godine puno putujem i koji namjeravam i snimiti: “Muzički kritičar” s Johnom Malkovichem. “Muzičkog kritičara” napravio sam za festival Julian Rachlin&Friends 2010. godine, a otad se prilično razvio. Malkovich u tom komadu uskače u uloge zlobnih muzičkih kritičara koji su zaista pisali da je glazba Beethovena, Chopina, Schumanna i njima sličnima zamorna i turobna, da je Brahms “netalentirano kopile”, a Debussy naprosto ružan. A ja sam te tekstove spojio s najdirljivijim djelima tih skladatelja. Jako se veselim turneji s tim projektom koja će u ožujku 2020. uključiti i Beograd. Sretan sam što sam uspio okupiti sjajan komorni sastav u kojem, uz mene, još sviraju So-Ock Kim, Max Bailie, Tanja Tetzlaff i Hyung-ki Joo. I ne, nisam vidio razaranje Dubrovnika u “Igri prijestolja”. Trebam li?
Samo utoliko što ja mislim da je Dubrovnik zaslužio takvo filmsko razaranje nakon što je ostao bez tako sjajnog festivala kao što je bio Rachlin&Friends. Je li klasična glazba i inače u svijetu u uzmaku?
Da, prekidanje festivala Julian Rachlin&Friends stvarno je bio velik gubitak za Dubrovnik. Julian jednostavno više nije mogao nastaviti raditi ga s nedostatnim sredstvima moljakajući svoje prijatelje – redom velike glazbenike – da dolaze za male ili praktički nikakve honorare. A da budem iskren, nigdje u svijetu nisam naišao na tako poseban i sjajan festival. Međutim, klasična je glazba općenito, uvjeren sam, u procvatu i u njoj uživa sve više i više mladih ljudi u Aziji. Ponekad mlade plaši i odvraća od klasične glazbe to što o njoj malo znaju. A o njoj, kao prvo, ne trebate znati ništa da biste u njoj uživali. Dob moje uobičajene publike i obožavatelja seže od djece do njihovih djedova i baka. Obuhvaća redovite posjetitelje i one koji prvi put u životu dolaze u koncertnu dvoranu. Društvene su mreže sjajan način privlačenja ljudi. Ja sam imao sreću što sam na YouTubeu i Facebooku imao mnogo milijuna pregleda, što je na moje izvedbe privuklo generaciju s pametnim telefonima.
Kako ste došli na ideju za aplikaciju Music Traveler?
Tražio sam odredišta za odmor sa svojom djevojkom pijanisticom, koja je trebala mjesta na kojima bi mogla koji sat dnevno vježbati. Pomislio sam naivno da ne može biti baš toliki problem pronaći mjesto za sviranje u različitim gradovima. Bilo je strašno. Proveo sam sate i sate na telefonu i internetu, uglavnom uzalud. Onda sam se prisjetio da je isti problem imao Hyung-ki dok bismo bili na turnejama. Često bi morao putovati satima i u nedoba da bi došao do klavira. Na kraju sam se sjetio svojih studentskih dana kada sam morao vježbati u zahodu svoje muzičke škole. A to je baš smrdljiva situacija. Doslovno. I tako sam stavio na glavu svoj kreativni šešir i zamislio internetsku platformu koja bi olakšala ili dokinula tu agoniju glazbenika širom svijeta, odnosno aplikaciju preko koje možete bilo gdje i bilo kada rezervirati i unajmiti mjesto za vježbanje, bilo da trebate klavir, bubnjeve, pojačalo, cijeli studio ili možda čak i dvoranu za nastup. Ako imate instrument ili barem adekvatan prostor, možete ga staviti na raspolaganje glazbenicima. I pritom zaraditi. Beč ima brzorastuću startup scenu, a suosnivačica mi je i partnerica u tom poslu Julia Rhee. Svojedobno sam je upoznao kao pijanisticu, ali je u međuvremenu prešla u svijet biznisa i pokrenula nekoliko tvrtki. Ambasadori su nam Billy Joel, Hans Zimmer, John Malkovich i Yuja Wang! Nije loše za jedan bečki startup, zar ne?
I kako ide posao?
Imamo sve više i više korisnika i partnera u muzičkom svijetu, trenutačno najviše u Beču, ali se širimo na sve veći broj zemlja i nadam se da ćemo uskoro stići i u Hrvatsku. Moram vam ispričati divnu priču. Jedan Kanađanin, koji dvadeset godina nije pipnuo klavir, doputovao je u Beč i planirao ostati dvije noći. Otkrivši Music Traveler, počeo je unajmljivati sobe s divnim instrumentima po cijelom gradu. Na kraju je ostao cijeli mjesec.
Klasična se glazba, barem na hrvatskom, zove i ozbiljnom. Jesu li glazbene komedije koje radite neozbiljne?
Zapravo, ja sam vrlo ozbiljan klasični glazbenik koji strastveno voli glazbu. Ja se zabavljam svirajući klasičnu glazbu, ali nikada i nipošto na račun klasične glazbe tako da bih joj se rugao. To je velika razlika. Glazba je uvijek na prvom mjestu. Još dok sam pohađao Menuhinovu školu, imao sam osjećaj da svijet klasične glazbe sebe uzima preozbiljno. Odlazak na koncert često je više podsjećao na sprovod nego na proslavu života. Mnoga su glazbena djela ozbiljna i tragična, ali to ne znači da cijela ceremonija oko klasične glazbe mora biti tako ozbiljna i elitistička. Mi smo to oduvijek željeli promijeniti. Nijedan se roditelj ni dijete nikada više neće bojati klasične glazbe nakon što dođu na bilo koji naš show. Ja doista ne razlikujem ozbiljne od manje ozbiljnih dijelova. Humoru pristupam s velikom ozbiljnošću, a ozbiljni dijelovi uvijek bi morali biti zabavni. Ali, u svim svojim predstavama imam i dijelove s jednostavno prelijepom i dubokom glazbom, a često pišem i glazbu koja tako zvuči, poput skladbe “Lento”, koju je Daniel Hope snimio za Deutsche Grammophon.
Odlazite li često u Rusiju i svoj rodni grad? Patite li ikad od podvojenog identiteta?
Baš kao i Beethoven, vjerujem da su svi ljudi braća i sestre. Veći sam dio godine na putu i posvuda se osjećam kao kod kuće. Ponekad nastupam i u Rusiji. Naravno da je volim i da sam na nju slab, ali isto tako sam slab i na Hrvatsku. Općenito, moje srce, moja ljubav i moj dom svuda su gdje me ljudi pozovu da s njima podijelim svoju glazbu. Da, često patim od podijeljenog identiteta, no to je u svakom slučaju blagoslov. Već prema tome što mi u tom trenutku odgovara, Rus sam i Židov, a drugi put Nijemac ili Austrijanac.
