Bilo je to početkom svibnja 1998. godine. U poštanskom sandučiću uz nekoliko računa za struju i grijanje prošvercala se i kićena žuta omotnica. Na poleđini je pisalo: “Ured predsjednika Republike Hrvatske”. Do tada mi s te adrese nije stiglo nijedno pismo.
Otvorio sam omotnicu i izvukao lijepo oblikovanu pozivnicu. U njoj je pisalo da me pozivaju na proslavu Dana državnosti, 30. svibnja u 18 sati. Do tada sam samo na televiziji mogao vidjeti kako se na taj dan svake godine na Pantovčaku okupi politička i društvena krema Hrvatske. Netko je očito pomislio da treba pozvati i mladog pisca.
Moja supruga Mladena i ja planirali smo na Dan državnosti otići sa sinom i prijateljima u Samobor na izlet.
– Ne možeš odbiti predsjednika – reče mi Mladena.
– Nije me on osobno pozvao, nego netko od njegovih u administraciji. Baš sam se radovao tom izletu – rekoh.
– Svejedno je tko te predložio. Bez sumnje je listu uzvanika odobrio predsjednik osobno.
– Misliš?
– Mislim. On o svemu odlučuje – reče moja žena.
– Ali tu su i dvije prepreke – rekoh.
– Kakve prepreke?
– U pozivnici piše da oni koji ne dolaze autom moraju ići organizirano autobusima, a muškarci moraju imati svečano tamno odijelo ili barem tamnoplavo. A ja niti vozim auto niti imam odijelo.
– Stvarno! Već te godinama nagovaram da kupiš odijelo, ali ti se ne daš natjerati u kupnju.
– Ma, otišao bih ja sad s tobom kupiti odijelo, ali znaš da nemamo novca ni za plaćanje računa.
U ožujku smo obnovili stan, a kako to već biva s građevinskim radovima, u konačnici su troškovi bili znatno veći od planiranih.
– Idemo na izlet u Samobor – rekoh s prizvukom radosti u glasu, jer se činilo da se dobrim opravdanjem rješavam gnjavaže na elegantan način.
– Ne! Nipošto! Imam rješenje! – nije popuštala Mladena.
– Kakvo rješenje?
– Uzmi Kenino odijelo iz predstave “Traži se novi suprug”.
– Ma daj, pa neću valjda u tome?!
– A zašto ne bi?
Naš vrsni komičar Željko Königsknecht u to je vrijeme glumio u toj mojoj komediji. Negdje potkraj predstave Željko se preruši u hrvatskog diplomata iz New Yorka i dolazi u tamnoplavom odijelu zavoditi naivnu udovicu.
– Ne vjerujem da je odijelo po mojoj mjeri – rekoh.
– Isprobaj ga – logično je predložila supruga.
Obukao sam odijelo i na svoju žalost ustanovio da mi prilično dobro pristaje. Činilo se da neće biti ništa od mog izleta u Samobor.
Sutradan sam se pokušao izvući pričom da bih rado otišao na Pantovčak da vozim, a da mi se ne da ići na autobus s brojnim uzvanicima... Dok smo Mladena i ja šetali Kvatrićem, susreli smo kazališnog redatelja Marina Carića.
– Što ima novoga kod tebe? – upitao sam ga.
– Dobio sam jučer pozivnicu s Pantovčaka za Dan državnosti. Ove godine pozvali su veći broj ljudi iz svijeta umjetnosti.
– Komplicirano je sve to, mora se ići autobusima – primijetim.
– Ja idem svojim autom – reče Marin.
– Možeš li povesti moga muža? – upita ga Mladena.
– Naravno da mogu, draže mi je ići u društvu nego sam – odgovori Marin.
2.
Tako je i bilo.
Marin je došao autom po mene. Odvezli smo se do parkirališta nedaleko od Predsjedničkih dvora. Desetak minuta potom bili smo u prelijepom vrtu okruženi stotinama političara, generala, diplomata, kulturnjaka i ravnatelja javnih poduzeća. Neke od tih ljudi viđao sam samo na televiziji ili o njima čitao u novinama.
Bio je sunčan dan.
Predsjednik je održao jedan od svojih uobičajenih govora o domovini, braniteljima i boljoj budućnosti prema kojoj ide Hrvatska.
Marin i ja sve smo vrijeme razgovarali o kazalištu i predstavama koje smo gledali proteklih tjedana. Povremeno bismo se pozdravili s glumcima i glumicama koji su poput nas bili pozvani da nazoče važnom društvenom događaju.
Meni je sve vrijeme bilo nelagodno.
Činilo mi se da kazališni ljudi koji su se sa mnom susretali znaju da to odijelo na meni nije moje, da je posuđeno iz zabavne predstave.
Neki od prisutnih kazalištaraca s Pantovčaka gledali su tu komediju, pa sam se pribojavao da bi mi ondje pred svima netko mogao zamjeriti što sam na tako važan događaj došao u Keninu odijelu iz predstave “Traži se novi suprug”.
U jednom trenutku pristupila mi je poznata glumica sa svojim novim, trećim mužem i rekla:
– Nikad te prije nisam vidjela u odijelu!
Protrnuo sam i promucao:
– Na pozivnici su naveli da je obavezno imati odijelo.
– Eh, da, baš je vruće za odijelo – uzvrati njezin novi muž, zaustavi ukočenog mladog konobara i s njegova poslužavnika uzme dvije čaše bijelog vina. Pomislio sam da je jedna od tih čaša za njegovu suprugu, ali on u jednom gutljaju ispije prvu čašu, odloži je na okrugli stolić i poče cuclati vino iz druge čaše, mrmljajući: – Napokon su i nas poslovne ljude počeli pozivati na Dan državnosti, mi stvaramo novu vrijednost, a ne političari i vi glumci.
3.
Kada sam se vratio kući, ženi sam detaljno prepričao kako je bilo na domjenku i koga sam sve susreo.
– Jesi li se rukovao s predsjednikom?
– Nisam. Bilo nas je više od tisuću.
– Ako su te zvali za Dan državnosti, pozvat će te sigurno i na božićni domjenak, sad si na njihovoj listi.
– Ne vjerujem.
– Vidjet ćeš.
4.
Bila je u pravu.
Dvadesetak dana uoči Božića došla mi je pozivnica za božićni domjenak u Predsjedničkim dvorima.
– Evo, zovu me opet – rekoh.
– Znala sam – uzvrati supruga.
– Ne mogu ići, nemam odijelo – ustvrdih.
– Kupit ćemo ga. Moraš imati barem jedno svečano odijelo za ovakve prigode.
– Kako da ga kupimo kada sam za prošlu ratu kredita za stan morao posuditi od brata?
– Imaš Kenino odijelo – reče žena.
– Zar opet?! Nije zgodno, ipak je to odijelo iz komedije, a ovo je božićni domjenak.
– Ma daj, nitko to ne zna osim nas dvoje.
5.
Marin me ponovno povezao do Pantovčaka. Opet sam bio u odijelu iz predstave našeg putujućeg teatra. Ovoga puta domjenak je bio u zatvorenom. Tisuću ljudi natiskalo se u relativno skučenim prostorijama. Nedostajalo mi je zraka. Činilo se kao da je netko namjestio centralno grijanje na maksimalnu temperaturu.
Ljudi s kojima sam se susretao bili su na manjoj distanci od mene nego proljetos kada smo bili u velikom vrtu. Činilo mi se da svi pogledavaju moje odijelo. Strepio sam od toga da ću biti razotkriven i osramoćen.
Srećom, nitko nije ništa rekao, čak i ako je posumnjao da je na meni kostim iz lagane komedije.
Po povratku kući čvrsto sam odlučio do idućeg domjenka na Pantovčaku kupiti odijelo. Moja je žena bila u pravu: jedan ozbiljan muškarac koji se bavi javnim poslom mora imati barem jedno odijelo za svadbe, pogrebe i državne blagdane.
6.
Živeći užurbanim životom teatarskih ljudi koji su usredotočeni na novu premijeru ili na novu turneju, pa poput kockara apstrahiraju sve drugo iz života, dogodilo nam se da je Dan državnosti te daleke 1999. godine došao znatno brže nego što smo mislili.
Počeli smo prikupljati novac za ljeto koje se približavalo, pa ni ovaj put kupnja novog odijela nije dolazila u obzir.
Treći sam put otišao u Predsjedničke dvore u nepriličnom “kostimu” iz predstave, proživljavajući nelagodu.
7.
Početkom listopada te godine, dok smo šetali Ilicom udišući mirise pečenih kestena, Mladena zastane pred izlogom s muškom odjećom i reče:
– Čekaj, stani, pogledaj! To je to!
– O čemu govoriš?
– Odijelo, sjajno muško odijelo!
Na lutki bez glave kočilo se odmjereno muško odijelo.
– Ma, ne da mi se sada probavati – pokušao sam se izvući. Poput većine muškaraca nisam volio kupovati.
– A kada ako ne sada? – uzvrati moja supruga. – Nije ni preskupo. Nećeš valjda opet k predsjedniku u Keninu odijelu?
Tjedan prije stigao mi je honorar od jednog inozemnog teatra, pa se nisam mogao izvući na besparicu. Uostalom, i ja sam bio mišljenja da je neprikladno u odijelu iz predstave odlaziti k predsjedniku. To odijelo pripada predstavi, glumcu koji je kreirao određenog junaka, a ne meni.
8.
Imali su moj konfekcijski broj.
Kupio sam odijelo iz izloga.
Bilo je manje blještavo od onoga iz predstave, ali bilo je moje, samo moje.
Mogao sam bez nelagode iščekivati Božić i poziv iz Predsjedničkih dvora.
Nažalost, predsjednik Tuđman uskoro je završio u bolnici i nakon nešto više od mjesec dana preminuo.
Božićni je domjenak otkazan.
Imao sam odijelo, ali je društveni život morao pričekati bolja vremena.
9.
Početkom 2000. godine Stipe Mesić postao je predsjednik Hrvatske, a Ivica Račan premijer. Mene je nova politička elita skinula s liste uzvanika, tako da me više nisu pozivali ni na Dan državnosti ni na Božić.
Predstava “Traži se novi suprug” te je godine skinuta s repertoara Epilog teatra.
U mom ormaru sada su bila čak dva muška odijela, jedno pored drugoga, ono iz predstave i ono za predsjednika, ali nijedno mi više nije trebalo.
O autoru
Miro Gavran suvremeni je hrvatski autor rođen 1961. godine u učiteljskoj obitelji u slavonskom selu Trnavi, nedaleko od Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na više od 40 jezika. Njegove knjige imale su više od 250 izdanja u zemlji i inozemstvu. Prema njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 400 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu. Objavio je deset romana i dvije zbirke kratkih priča te jednu pjesničku zbirku. Gavran je dobitnik tridesetak književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a među njima i nagrade Central European Time 1999. u Budimpešti, koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te nagrade Europski krug 2003. u Zagrebu, za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima. Dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču, za tekstove “Moj dobri otac” i “Spašavanje medvjeda”. Miro Gavran je i predsjednik Matice hrvatske.