S mrakom su se počeli skupljati u seoskome, nekadašnjem domu kulture, koji su tako zvali i kad mu se je s pročelja sastrugalo i posljednje slovo. Seljani su kapali jedan po jedan kako je tko nahranio blago, podaprao se, presvukao se, povečerao, odslušao vijesti. Prvi je došao Milek. Kao da je sjedio tu, odmah do vrata, i prije nego što su širom otvorili dugo neotvarana dvokrilna vrata da se prozrači i izađe težak, ustajao zrak. I Zbor birača možda je promijenio naziv, za selo koje je postalo i općinom, ali jedva da se promijenilo išta. Iako su u prepolovljenom selu bile brojnije, žena je u sali bilo tek nekoliko. A muškarci su uglavnom bili stariji, koji, i da su htjeli, i nisu imali kamo.
Kako bi tko nailazio, pogledao bi ispod oka toga koji je sjedio odmah do ulaza, ali pozdravio ga ne bi. A ni Milek, kako govorahu, sama kost i koža, navek oblečen kej da ga je voda nanesla, v jeno te jeno, kuštrav s dodatkom ne se te obril od gda mu je brada počela rasti, nitko se više nije ni sjećao kad, ne bi došljake ni pogledao, usredotočen na svoje ruke koje su kebom rezuckale komad šibe, vrbove ili ljeskove. Kao nekad kad su reckali uz blago na paši. Nije se vidjelo ukrašava li štap ili izrađuje starinsku pastirsku fućkalicu, ali bio je posve koncentriran na svaki rez. Kao da i nije u sali prigodno pometenoj i ukrašenoj zastavama i zastavicama.
Sva su svjetla, i unutarnja i vanjska, bila upaljena. Povremeno bi, kad bi se nakupile da su mu smetale nožiću, tek otresao strugotine s krila na pod, a između toga bi, ako je i nije bilo, otpuhnuo sitnu prašinu. Kako bi to naišao, potražio bi slobodan stolac što dalje od Mileka, pokraj susjeda, kuma ili koga već, pa bi potiho razgovarali.
– Daj kreni, nebu nas više ionak. Ko je štel dojti, došel je – zaključio je netko iz prvoga reda.
– Ak mislite… Kak očete. Otvaram onda večerašnji sastanak – rekao je čovjek dohvativši rukama lijevu i desnu stranu govornice. Za kandidacijski, rekoše, i ne treba kvorum. Svaka je stranka ionako odredila svoju listu, a liste su bile brojnije nego ikad.
– Tak ti je to z tu demokraciju – podsmjehivali su se šutke između sebe.
Pozove ih potom da sjednu bliže, da se bolje čuju i bez mikrofona. Svi se malo zbiju, osim rezača u zadnjem redu.
– A kam se tebe žuri? – zaviče kroz salu kuštravac. Poput samoljepljive trake salom se razmotala tišina.
– A saki svoje zna. I ti znaš svoje, a i ja znam svoje – doviknuo je zadnjeredaš ne prestajući rezati. Netko se prisjeti kako su govorili da se žnim bole ne zestati v kmice. I ne pogledavši ga, sala bez kvoruma se podsmjehivala.
– A kej buš, saki je svoj bedak – reče netko.
– A siromak – doda netko drugi. – Kak sem si i sam.
Potom je voditelj zalicitirao ima li tko još kakav prijedlog, možda za proširenje dnevnoga reda, pa da usvoje tko će voditi izbore, paziti na izborne kutije, provjeravati glasače…
–Čuj, ti tam, jel ti očeš da te ja baš skratim za glavu? Lepo ti velim – prereže govornika kuštravac najednom hrapavim glasom kao da povlači šmirglpapir i zavitla nožićem zrakom. Preko opuška koji mu se napola ugašen objesio s čube zvučao je kao da je pijan ko majka, ko crna zemlja, čovjek i ne zna koja bi mu usporedba bolje pristajala. Ali on je, i kad je bio najtrezniji, uvijek zvučao tako.
– Kej si zaboravel čitati? Ti lepo piše zabranjeno pušenje. Kej baš moraš čvanjkati? – čulo se iz nekog reda sprijeda. Milek odloži nožić na koljeno, kako je sjedio raskrečenih nogu, jednom zgnječi opušak, pa posegne za ožujskom uz nogu stolca, otpije halapljivo i lupne flašom o pločice.
– A kej se ti, čovečec, javlaš? Očeš i ti dobiti svoje? – uskočio je nastavivši reckati. Nitko ništa.
– Nastavimo, dame i gospodo… – čulo se s govornice.
– Pak ti!?
Govornik je, hinivši da nije čuo, nastavio svoje kao da nije ni prekidao.
– Ti baš iščeš, vidim ja. Ne ti dost kulko si se nakral, a nesi malo, i još bi. I nikomu niš. Ne znaš gda je dost! Ne buš se ti za nas pretrgel, nigda se nesi pretrgel. Hitiš nam bedakom kost i naj se mi glođemo zmej sebe. Al če niko, ja bum ti pokazal. Samo te drapim – brundao je sebi u bradu Milek ne prekidajući posao.
– A kej si se ti tak napenalil baš na me? Kej se rogušiš? – prebacio se govornik sa standarda na kajkavski.
– Znaš ti kej! Znaš ti dobro kej i zakej! – uvjeravao ga je Milek.
– Ak imaš kej za povedati, odi lepo sim gore i dej reci naj te si čujeju – upiljio se govornik u Mileka.
– Ne tvoj vrag bedak. Znaju si kej i ja, samo se delaju bedasti – gunđao je dalje Milek, čovjek za kojega su govorili da je još negde v ratu zgubil strah.
– Kej da ja sad tebe velim da bum te stambural?
– Pak če očeš, samo dej, stamburaj. Pa kej? Baš bi to štel videti! Al ja bum tebe skratil za glavu. Za poprav. Odsekel ti bum tu bedastu glavu kej misli da smo i mi si bedasti, kej pevcu. Ma ne trebam ja ni pejn!
– Dej jemput zašuti! Samo tvoja traja! Pak nesi sam! – doletjelo je odnekud iz sale. Sa suprotnim učinkom: svi pomisliše kako je Milek baš sam, otkad mu je umrla mati, a žena otišla. I kak se treba bojati čoveka bez pajdašev.
– Ko se pak to javla? Jesi to ti, Pepec? Lepo, lepo, i ti se, vidim, del na listu… I z tobu bi trebalo pod obrisati, za drugo ni nesi. Buš si bome i ti gledel prek ramen. Preduga je ta klupa na koju si si sel… – nastavio je Milek blanjati rečenice, reckati drvce okrečući ga nježno u rukama.
Nitko se nije usudio ni zaustiti da se ne napokomoli na njega.
– Mogu li ja nastaviti? – govornik je prekinuo neugodnu tišinu i vratio se u standard.
– Jebote strah, ti nemreš neg pišati v veter. Čem bole bi trebal šuteti, to ti bole pripovedaš! – mrndžao je dalje sebi u bradu Milek. Povremeno bi poput pripjeva ubacio: bum te skratil za glavu.
– Kaj veliš? Kej si rekel? – hinivši da nije dobro čuo zagleda se u njega govornik.
– Niš niš, čul si ti mene dobro i prvi put, prdonja, prdek. Napil si se nekej viskija starešega od sebe za naše novce, znam ja, sad buš ti nam…
– Baš ti, Milek, vlečeš mačku mater. Koji te je vrag natental na me? – ražestio se donedavno smireni govornik, izkliznivši skroz sa svojeg uglađenog standarda.
– Gotov si, gotov si! Samo kej ti to još ne znaš! – nastavljao je drvodjelac.
–Bum ja tebe ovo, bum ja tebe ono, a kej buš ti, a? – ovaj put nije prestajao onaj s govornice.
– Bum ja tebe skratil za glavu. Bome bum. Morem te i zagutiti, če baš očeš! I misliš da bu ko na to kej rekel? Si buju čkomeli kak i čkomiju.
– Kej pripovedaš, Milek? Odi ti lepo domom – pokušala je majčinski jedna od susjeda koja mu je povremeno donosila kakvu sitnicu za pojesti žlicom.
A s govornice je govornik nastavio.
– Ako hoćeš, Milek, ja ti rado prepuštam mikrofon – simbolično se uz naklon udaljio od govornice utekavši ponovno u standard. Kao da ga je iznenadilo kad se Milek odjednom uspravio, otresao iverje i krenuo prema njemu. Tko dosad nije, morao se zagledati u odlučnog mršavca. Što li će sad pak taj reći?
Nije rekao ništa. Sali je govornica zagradila pogled kako je ispružio ruku, sve dok se govornik kraj nje nije složio poput vreće. Onda su vidjeli kako Milek u bedra mirno briše svoju kebu i spušta je u džep.
– Sem ti lepo rekel, sem ti lepo rekel. Si su čuli. Al de bi ti mene poslunul.
