Znanstvenik, pisac i vizionar, veliki optimist, ljubitelj ronjenja i ljudskog napredovanja u svemiru, čovjek koji je opisivao bolju budućnost od one koja nas je dočekala, napustio je ovaj svijet u dubokoj starosti, kao posljednji preostali štovani velikan "zlatnog doba" znanstvene fantastike (od kasnih tridesetih do sredine šezdesetih).
Rođen u Somersetu, zbog slabog imovnog stanja nije studirao, ali tijekom rata počeo se baviti znanošću u Royal Air Forceu, i sudjelovao je u razvijanju radara zahvaljujući kojima je dobivena Bitka za Britaniju. Njegov glavni izum, radar za nisko slijetanje, završen je prekasno da bi pomogao u ratu, ali je bio ključan za berlinski zračni most 1948.-1949.
Nakon rata, stečeno znanje matematike i fizike usavršava završivši King's College u Londonu. Njegov možda najveći znanstveni doprinos čovječanstvu je popularizacija koncepta geosinkrone (geostacionarne) orbite, ključan za satelitski prijenos podataka. Zbog njegovih zasluga za prihvaćanje te ideje, orbitalni pojas iznad ekvatora na visini od 35 kilometara i 786 metara – u kojem sateliti imaju geosinkroni položaj, uvijek isti u odnosu na neku točku na Zemlji – zove se Clarkeov pojas. Inače, po njemu je nazvan i jedan asteroid, 4923 Clarke, kao i vrsta dinosaura otkrivena u Australiji, serendipaceraptors arthurclarkei.
Još kao mlad počeo se baviti pisanjem, a prve profesionalne priče, u američkom časopisu "Astounding" objavljene su mu 1946. i 1947. Od 1951. potpuno se posvetio pisanju, ne samo znanstvene fantastike, nego i popularno-znanstvenih knjiga koje su bile iznimno uspješne. (Bio je i glavni scenarist iznimno popularnog ZF-stripa "Dan Dare".) U svijetu znanstvene fantastike, jedini je trostruki dobitnik "dvostruke krune" u kategoriji romana: obje najcjenjenije nagrade, Hugoa i Nebulu, osvojio je za "Sastanak s Ramom", "Maticu Zemlju" i "Rajske vodoskoke". Kratku priču "The Sentinel" (inače odbijenu na jednom BBC-ovom natječaju 1948.) proširio je, u suradnji sa Stanleyem Kubrickom, u roman i scenarij za film "2001: odiseja u svemiru" iz 1968., njegovo najpoznatije djelo po kojem ga prepoznaju i oni koji nikad nisu neku njegovu knjigu uzeli u ruke.
Kad se nije bavio putem čovječanstva u svemir, znao je u svojoj književnosti stvoriti sjajne duboko emotivne konflikte. Nezaboravne su priče poput "Smrti i senatora", u kojoj američki predsjednički kandidat, koji je političku karijeru izgradio na rezanju sredstava za istraživanje svemira, doznaje da ima srčano oboljenje od kojeg će uskoro umrijeti. Međutim, Sovjeti – koji su nastavili istraživanje svemira – na svojim satelitima razvili su učinkovit metod liječenja takvih oboljenja u bestežinskom stanju, i nude mu tretman...
A tek njegova slavna priča "Zvijezda"? U njoj jedan isusovački znanstvenik proučava na dalekom planetu ostatke civilizacije koja je uništena kad je njihovo sunce buknulo u supernovu. Diveći se njihovim dostignućima, zapita se je li ta katastrofa bila vidljiva sa Zemlje, obavi izračune i užasne se onim što je otkrio. Slavna je njegova zadnja rečenica, bolan krik izgubljene vjere: "Gospode, zar si morao tako uništiti taj narod, samo da bi svjetlo njihove smrti zasjalo iznad Betlehema?"
Zbog tako kontroverznog završetka ta priča je izbačena iz školskih čitanki čak i u Sri Lanki, Clarkeovoj drugoj domovini, u kojoj živi još od vremena kad se zvala Cejlon. Privučen izvrsnim prilikama za ronjenje, svoju omiljenu aktivnost, doselio se u Unawatunu 1956., a kasnije je uglavnom živio u prijestolnici Colombu. Imao je dvostruko državljanstvo – britansko i srilankansko, a ta zemlja, u koju je smjestio radnju jednog od svojih najboljih romana "Rajski vodoskoci", dodijelila mu je najvišu državnu počast, naslov Sri Lankabihnamaya (Ponos Sri Lanke).
Zbog zlobnih tračeva da je pedofil kojeg su na Sri Lanku privukli tamošnji dječaci, Sunday Mirror mu je na kraju morao platiti debelu odštetu (srilankanska policija nije našla nikakav dokaz koji bi na to ukazivao). No, zbog te kontroverze Clarke nije htio 1998. iz ruku princa Charlesa primiti odličje i naslov viteza koji mu je dodijelila kraljica, da ne ometa prinčev državni posjet; nakon što su se optužbe pokazale apsolutno neutemeljenima, sirom ga je 2000. imenovao britanski visoki komesar u Sri Lanki.
Kad mu je 1988. dijagnosticiran post-polio sindrom zbog kojeg se otežano kretao, nepokretnost na kopnu zamijenio je pokretljivošču pod vodom, svojom drugom omiljenom sredinom. Po njegovoj narudžbi, IBM mu je izradio posebnu vodonepropusnu tipkovnicu da bi i roneći mogao pisati.
Zadnjih godina uglavnom je živio od stare slave, stavljajući svoje ime na brojne nastavke popularnih romana koje su za njega odrađivali najmljeni pisci poput Gentryja Leeja. Znanstvena fantastika krenula je nekim drugim smjerovima ali, kamo god taj žanr kretao, u njemu će uvijek ostati neizbrisiv trag Arthura C. Clarkea, najutjecajnijeg pisca u periodu kad se ta podvrsta književnosti transformirala od pustolovne jurnjave svemirskim brodovima u duboku i promišljenu ozbiljnu književnost. Pamtit će se "Kraj djetinjstva", "Grad i zvijezde", legendarna "Odiseja 2001", kratke priče, znanstveni eseji, mudre i duhovite izjave kao što su njegova "tri zakona", kojima je konkurirao "robotskim zakonima" svog velikog takmaca i još većeg prijatelja Isaaca Asimova:
Treći Clarkeov zakon: "Bilo koju dovoljno naprednu tehnologiju nemoguće je razlikovati od magije."
Drugi Clarkeov zakon: "Jedini način da se otkriju granice mogućeg je otići izvan njih, u nemoguće."
Prvi Clarkeov zakon: "Kad istaknuti ali ostarjeli znanstvenik kaže da je nešto moguće, skoro je sigurno u pravu. Ako kaže da je nešto nemoguće, najvjerojatnije griješi."
Clarke je ostario, bio je ugledan, ali griješio nije. Neke njegove pretpostavke vrijeme je možda opovrglo, ali on nije gledao stvari onakvima kakve jesu, već kakve bi trebale biti; da se radilo onako kako je on mislio da treba, danas bismo živjeli u boljem svijetu. Pročitajte njegove knjige i uvjerite se u to.
