U svojoj pripovijetki "Čaša" Ivo Andrić zapisao je "ovdje se dram radosti dušom plaća" ističući kako u malim, duhom skučenim sredinama jednostavno nema mjesta ni prostora ni razumijevanja za osobu koja je sretna, uspješna, radosna. Gledajući "Stigme", dugometražni igrani film Zdenka Jurilja, koji otvara ovogodišnji Mediteran Film Festival u Širokom Brijegu, ta bi se antologijska Andrićeva rečenica u koju je stala cijela suština i najbolji opis jednog društva, koje pak nije vezano za mikrolokalitet, pa ni za regiju, nego je poprilično općenit, mogla parafrazirati i kao "ovdje se dram drugačijosti dušom plaća".
Film "Stigme" donosi jednu poznatu priču, onu o grijesima naših očeva. Trebaju li ih potomci plaćati? I do kojeg koljena i koje generacije oni moraju stajati kao sjena, mrlja, ožiljak, zarazna bolest, kao guba? Kao – stigma? Ta je vječna tema, uvijek primamljiva za analizu i ekranizaciju, ovdje ispričana kroz priču o švercerima duhana. Radnja filma odvija se netom nakon Drugog svjetskog rata, negdje u zapadnoj Hercegovini. Poprilično nemirno doba u kojem ni na vidiku nema dana kada će se društveno-politička situacija stabilizirati. S jedne strane tu su komunisti, koji su na vlasti, a s druge su tzv. škripari, odnosno "ustaški zeleni kadar".
Narod u tom dijelu bivše Jugoslavije više naginje potonjima, a sve što ima veze s onima koji prihvaćaju novi državni ustroj shvaćeno je kao apsolutno zlo. Nešto za što nema oprosta. I za što neće biti oprosta, čini se, ni njihovim pokoljenjima. U tom i takvom okruženju imamo Dragana, sina oznaša Mile. Zbog neimaštine i gladi te egzistencijalnih problema Dragan kreće sa švercerima duhana na put (inače, o tome kako su ti putevi izgledali i što je to značilo za taj narod sjajno pokazuje film čiji scenarij također, kao i scenarij "Stigmi", potpisuje Josip Mlakić). Nada se pritom da nitko od njih neće otkriti tko je on zapravo. Točnije, ne tko je on, nego čiji je on, zapravo. Napetost koja je prisutna tijekom cijelog filma pametno i suptilno, ali opet taman toliko da učini znatnu razliku, pojačava glazba s potpisom Gabrijela Prusine. Da se sluša bez ikakva konteksta, dakle, bez vizualne pratnje, stvorena je i aranžirana tako da jednostavno mora probuditi emociju (a nije li upravo to smisao?).
Zbog autohtonog govora, ali i sveukupne izvedbe ove mini glumačke postave (Ivo Krešić, Bojan Beribaka, Miro Barnjak, Ivan Skoko, Mario Knezović, Robert Pehar) ovaj uradak o švercanju duhana, koji je puno, puno više od toga, uvelike jača gledateljsko povjerenje. Jednostavno, o svakom se segmentu filma vodilo računa. Spoj glume i autohtonosti, glazbe, kostimografije i scenografije, razrađenog scenarija i jasne režije s umjerenom i nepretencioznom dozom artizma, ali i fantastična crno-bijela kamera Mirka Pivčevića čine jedan dojmovno zaokružen i tehnički sjajan filmski paketić.
