Mak Murtić jedan je od najzanimljivijih domaćih glazbenika i skladatelja, a s Mimika Orkestrom, Truth ≠ Tribe i drugim postavama proputovao je svijet. Početkom godine Mimika Orkestar predstavio je Hrvatsku na Europskoj radijskoj uniji, uslijedio je poziv iz Londona na festival We Out There, zaklada Kultura Nova zvala ih je da predstave Hrvatsku u Bruxellesu u travnju u sklopu predsjedanja Europskom unijom... Većina njegovih brojnih planova odgođena je do daljnjega.
Ovih dana slaviš deset godina od početka rada Mimika Orkestra. Prvi nastup imali ste u jednom malom klubu u Londonu?
Mimiku smo pokrenuli Maja Rivić i ja kao nastavak našeg benda Kreol iz Zagreba. Nakon što se Kreol raspao, mi smo otišli u London, na blef, upisali faks i ostali godinama. Mimika je počela kao manji osmeročlani ansambl, ali nakon prvog albuma prerastao je u konceptualni orkestar koji je objedinjavao velik dio londonske scene. Mnogo sada poznatih londonskih glazbenika, Theon Cross, Nathaniel Cross, Nubya Garcia i drugi, bilo je u Mimiki. U Londonu smo tada ostvarivali divne suradnje, od alternativne scene do projekata s Grand Union Orchestrom i BBC-jem. Istovremeno smo radili i u regiji, s Jazz Orkestrom HRT-a, Septetom Ad Libitum itd... Mimika se kasnije sa mnom i Majom preselila u Zagreb. Puno je razloga za to, uključujući bliskost društvu i sociopolitičke teme. Mislim da se u našem dijelu svijeta, kako su neki predviđali u 80-ima, produbila podjela društva u čijoj se sjeni dogodila velika pljačka infrastrukture. Mislim da lokalno trebamo raditi i stvarati platforme za rad i umjetnost, ali biti, kao i moji kolege u Londonu, glas u društvu i glas za društvo. Upravo te stvari dolaze na vidjelo u ovoj krizi.
Čini se da bi ova pandemija mogla trajno obilježiti svijet i dovesti do jačeg zatvaranja u lokalne okvire, pogotovo ako se problem ne riješi dovoljno brzo.
Trenutačno više razgovaram s kolegama iz Engleske nego s ovdašnjim prijateljima. Nije isto kao uživo, ali je bitno ostvariti komunikaciju koja prelazi lokalne granice upravo da bismo se mogli donekle i okrenuti sebi. Postoji jedan aspekt “zatvaranja” koji ima ključne socijalne posljedice, a to je pitanje raspodjele resursa u kojoj smo svi vrlo ranjivi. Još od posljednje krize imamo i rast netrpeljivosti prema “drugome”, sjetimo se samo migrantske krize. Također postoji problem neznanja i neprihvaćanja vrlo kompleksne povijesti, gdje nema crnog i bijelog, gdje je sve jedan veliki fluks i naši identiteti su odluke društva, što se svodi na kasnije prihvaćanje ili neprihvaćanje pojedinca. Mislim da u novi svijet u koji ulazimo trebamo ući zajedno kao graditelji novoga, a ne odvojeno kao rušitelji. Tu su važne svjetske odluke, ali hoće li se ostvariti i kako, to je teško vidjeti ovaj čas.
Kako doživljavaš situaciju prekida aktivnosti glazbenika? Naravno, žale se i glumci i književnici, filmaši, ali situacija je kod nas specifična jer druge grane umjetnosti imaju veću podršku države i gradskih vlasti.
Ono što me konkretno brine nije kad će se nastaviti, nego hoće li se nastaviti, i tu naglašavam da ne mislim samo na glazbu i glazbenike, već cijeli spektar ljudi koji rade na tržištu i ovisni su o tome da sve teče dobro, što sada nije izgledno. Situacija kod nas glazbenika, pogotovo na alternativnoj sceni, slična je kao i kod slobodnih umjetnika. Problematično je što za veliku većinu koncerata i projekata nema ugovora skoro pa do samog nastupa. To znači da je dokazivost nekih suradnji i projekata koji su otkazani moguća samo putem indirektnih kanala, plakata, emailova, ali zasad se čini da će te stvari biti donekle uvažene. Na nama je da izborimo ono što je fer, jer je s naše strane uloženo puno pripremnog rada, od komponiranja i aranžiranja do dogovora, radionica, edukacija, a većina tog rada je naplaćena nastupom. Mnogo rada iz sjene ne bi smjelo pasti u vodu. Ljudi u raznim branšama u sličnim su situacijama i sad moramo razmišljati o rješenjima za čitav sustav.
Vidiš li razlike između situacije u recimo, Engleskoj ili Francuskoj i kod nas?
Ako ćemo spomenuti reakcije “business as usual”, kako je vlada u Engleskoj govorila, moram priznati da smo mi tu puno pripremljenije dočekali samu pandemiju. Što se tiče pomoći umjetnicima, Englezi i tu kasne, iako vidim da se osnivaju fondovi i umanjuju neki troškovi. U Njemačkoj su neki glazbenici i studijski inženjeri ubrzanim procesom i bez velike elitizacije dobili podrške od države. Doduše to je isto varljivo, pa ne mogu direktno reći što je, što nije. Internacionalno dogovaramo programe koje ćemo raditi internetski. Nažalost to nije rješenje ni za publiku ni za nas egzistencijalno, ali mogao bi biti početak nekih daljnjih suradnji kad se poslože neke nove platforme.
Kako gledaš na akcije domaćih glazbenih udruga koje su pokušale pomoći u ovoj situaciji, je li to dovoljno i kako bi ta pomoć trebala izgledati?
Svi smo u konstantnim pozivima i dogovorima, pitanjima što je fer, a što nije i kako dalje. Svatko ovaj problem doživljava drukčije, ovisno u koji ga se lonac stavlja, tj. na koji dio scene i je li ta scena uopće vidljiva, odnosno postavlja li problem nekome. Vidjet ćemo što će se dogoditi, ali postoji taj predznak da je kultura u Hrvatskoj generalno slabo financirana, u odnosu na zemlje, koje nastavljaju ideju o europskoj kulturi koja se ne veže isključivo uz tržišnu zaradu. Iako ispada da dobar dio hrvatske alternativne i eksperimentalne scene živi baš od te tržišne vrijednosti, odnosno prodane ulaznice. Sad kad je došlo do ovih poremećaja jasno je da postoji problem u pokrivanju izgubljenih poslova. Kako mi je rekao pijanist Leon Røsten iz Norveške, oni već godinama imaju potpore za turneje, festivale i slično. Ova je situacija otvorila Pandorinu kutiju problema s kojima se moramo suočiti kao društvo, a nažalost još od 2008. zbog recesije svijet se okrenuo prema populističkim strujama.
Gdje vidiš izlaz, budući da internetsko “šeranje” preko YouTubea ili slušanost na Deezeru ne donosi znatnije prihode?
Pa iskreno, meni je nezamjenjiv živi koncert, izlaz naravno vidim tu, tijekom vremena. Mislim da i radio i televizija mogu početi puštati širi spektar glazbe i upoznati publiku s onim što se već godinama zbiva u nekim našim gradovima. S druge strane, sad je vrijeme da se zakonski uredi naplata upravo tih internetskih kanala, kao što su radio i televizija zakonski obvezni plaćati tantijeme. Ako razmislimo kako je u prošlosti glazba bila naplativa, moramo shvatiti da je komoditet zapravo bio fizički proizvod, nosač zvuka, a ne glazba. Sada tog nosača nema i mi neki način prvi vidimo promjene koje će se dogoditi u gotovo svim aspektima intelektualnih, ali i drugih poslova. Satirično, možemo u bližoj budućnosti zamisliti da graditelj besplatno gradi radi promocije, ali reklama koju stavlja na zgradu može se naplatiti. Zar nije isto s novinama? Problem postaje kad reklama postaje ta osnova, pa se realni proizvod mora prilagođavati reklami. Mislim da se nešto u sustavu mora promijeniti i možda je ovo pravo vrijeme za preispitivanje i reorganizaciju.
Planiraš i objavljivanje zanimljive domaće glazbe u Velikoj Britaniji, o čemu se radi?
Sara Al Hamad i ja pokrenuli smo izdavačku kuću Rika Muzika. Tom labelu cilj je prezentirati hrvatske glazbenike i skladatelje. Polazimo od ideje da imamo specifičnu scenu i umjesto da slijedimo trendove trebamo nametnuti svoje, kao što je London prije četiri godine putem Brownswood Recordsa nametnuo svoje. Nadamo se izgraditi jednu internacionalniju mogućnost rada, jer kako se kaže “nitko nije otok”, a doista se velik dio naših glazbenika jako lijepo može uklopiti u mnogo veće scene, bez da izgubi svoj autohtoni karakter. U suradnji sa Sonjom Leboš pripremamo i izdanje za pomoć nakon potresa. Detalje još dogovaramo, ali bit će to kompilacija sa zagrebačkim bendovima i autorima koji su kroz godine definirali ono što smatramo važnijim dijelom zagrebačke kulture, koju nipošto ne smijemo ugasiti.
