Čak i njegovi najvatreniji navijači ne mogu zažmiriti pred činjenicom da je Dvornik najbolje albume snimio davno, na samom početku karijere. Nakon toga stvari su samo klizile nizbrdo, a posljednja dva (“Big Mama” i “Svicky”) odavala su kreativno iscrpljenog, dezorijentiranog autora kojega je samo djetinje karizmatičan šarm održavao u fokusu interesa.
Kad je koncem ljeta singlom “Hipnotiziran” najavio povratnički album “Pandorina kutija”, bilo je očito da su se napori isplatili – enfant terrible zvučao je svježe, a odsječni gitarski riffovi sugerirali su povratak tvrdom uličnom funku i povratak u staru formu. Nakon što je tragedija umiješala prste teško je zaključiti što bi se doista dogodilo; album je ostao nedovršen (s tek osam stvari), no veći dio posla ipak je obavljen pa je suradnička ekipa zaokružila posao onako kako je najbolje znala i mogla.
Nije ispalo loše. S “polomljenim” ritmičkim potiscima, uvodna tema “Iden ća ka i moj ćaća” Dvornik zvuči kao posveta vlastitim korijenima, a na tom je tragu – tragu napuštanja “programiranja” i vraćanju organskijem grooveu – i većina ostalih pjesama. “Pelin i med” je starinska rock balada s blagim okusom Princea, “Ideja” i “Nadahnuće” su rutinske house vježbe od kojih je potonja osjetno bolja, a “Zašto mi radiš to” pristojan je amalgam popa i funka.
Sve se ovdje čini pristojnim, čak i nostalgičarsko-zafrkantski božićni bonus sa suradničkim potpisom još jednog djeteta, Davora Gopca.
S druge strane, remiksirano finale “Hipnotiziran” doima se kao čisti višak, poput koncepcijskog “šakom u oko” na albumu koji je, i ovako polovičan, zadnji put bolno podsjetio konkurenciju i publiku na razmjere praznine koja zjapi nakon njegova odlaska.
