Dugoiščekivani dokumentarni film "Tusta" o omiljenom frontmenu pulskih pankera KUD Idijoti, svjetsku premijeru doživjet će na Motovun Film Festivalu ovog petka. Priča je to o procvatu punka u Jugoslaviji 80-ih, beskompromisnom bendu koji je uspijevao postojati izvan i iznad svih ideologija, ali i čovjeku s velikim početnim slovom, za kojeg nitko tko ga je ikada upoznao ne bi mogao izreći niti jednu lošu riječ.
Izvan ideologija, a cenzurirani
Priča je to o Branku Črncu Tusti, kao glazbeniku, frontmenu i toploj, altruističnoj osobi, radniku i obiteljskom čovjeku zbog kojeg su stihovi koje je neumorno pjevao sve dok ga na koncu u tome nije spriječila bolest, posebno dobivali na težini. Redatelj Andrej Korovljev film je pripremao gotovo šest godina, od Tustine prerane smrti 2012. godine, pretražujući arhivske materijale, rijetke snimke i snimajući intervjue s članovima benda, njihovim kolegama i suvremenicima, glazbenim kritičarima i izdavačima. "Tustu" je Korovljev odlučio podijeliti na tri dijela - prvi koji govori o počecima i neočekivanom proboju benda, drugi posvećen ratnim devedesetima i bujanju nacionalizma zbog kojeg su Idijoti cenzurirani i zabranjivani, a treći se dio fokusira na njegove posljednje godine i smrt, kroz svjedočenja Tustinih članova obitelji i prijatelja, a zaokružuje čitavu priču uvodeći intimnu i osobnu dimenziju.
- Nenad Puhovski pitao me imam li želju vratiti se u dokumentarce nakon dugog niza godina izbivanja. Ideja o filmu o Tusti kuhala je već neko vrijeme u mojoj glavi i profesorov poziv došao je kao okidač u pravo vrijeme. Skupili smo fenomenalnu ekipu: izvršnu producenticu Nedu Frank, snimatelja Gorana Legovića i tonca Ivana Šmintića i krenuli u avanturu. Posebno mjesto u filmu zauzima koscenaristica i montažerka Vesna Biljan bez čijeg kreativnog uma ne bi bilo ovakvog filma. To je bio ogroman posao, jer se mi nismo ograničili samo na jedan aspekt Tuste. Ovo jest glazbeni dokumentarac, ali ne bavi se striktno time, analizom i dekonstrukcijom njihove glazbe, njega kao pjevača i frontmena - ovo je film o životu. Životu koji je bio buran, turbulentan, u više različitih sistema i država - objasnio nam je Korovljev kako je krenuo u pothvat snimanja filma o Tusti, kojeg je osobno poznavao i koji je obilježio njegovo odrastanje u Puli 80-ih godina.
Pula je uvijek bio rokerski grad, ispričao nam je, ali nakon hipi đira koji je vladao u 70-ima, gradom je zavladao punk, odisao je na punk. Nisi, kaže, mogao proći pedeset metara da ne sretneš bar 4-5 pankera, ne klošara, nego propisnih pankera, koji su izgledali kao da su ispali iz magazina koji su se izdavali u Engleskoj. Frizure na mjestu, naravno u zraku, napravljene od neuništive smjese jaja i šećera, po odjeći gomile bedževa, nove levisice izrezane u kućnoj radinosti, ziherice provučene gdje god se dalo.
- Nije to bilo čudno, Pula je u tim trendovima uvijek malo ranila od ostatka, bilo bi čudno da se to dogodilo u Pančevu ili negdje, ali Pula je bila vrlo blizu zapadu, išlo se svaki vikend u Trst kupovati ploče. Na vrhuncu tog nekog punk vala... pa dovoljno je reći da su svi kožnjaci u Trstu bili rasprodani. Ušao bi u Trenta Tre, nekadašnji čuveni shop, i pitao: "E, imate ploču Dead Kennedysa?", a oni bi ti odgovorili: "Ne, bio je autobus iz Pule, sve su pokupovali što je bilo od punka". A i to je bila radnička muzika, a Pula radnički grad, podvučeš zajednički nazivnik i dobiješ to što je i bilo - dočarava nam Korovljev atmosferu tog doba.
KUD Idijoti su na scenu došli malo kasnije, prvi su bili riječki Parafi i slovenski Pankrti, koji za najvećim imenima svjetskog punka Sex Pistolsima, Clashom i Ramonesima nisu kasnili niti godinu dana. Idijoti su imali i drugačiji zvuk, to nije bio punk "od tri akorda", bio je melodičan, direktan, oku primamljiv i uhu prihvatljiv. Ipak, Idijoti su veću popularnost imali u drugim republikama u Jugoslaviji nego u rodnoj Hrvatskoj. Samo da bi pronašli izdavačku kuću koja će im objaviti prvi album, u malom su stojadinu obišli čitavu Jugoslaviju i gotovo svugdje bili odbijeni, no jednom kad su pronašli izdavača u Sloveniji, krenuo je strelovit uspon. Neobično je to, ističe Korovljev, što je netko iz daleke Bitole mogao unatoč lokalizmima, talijanizmima i brojnim referencama, njihovu glazbu ne samo razumjeti nego i shvatiti, osjetiti ono što su oni htjeli prenijeti. Proputovali su sa svojom glazbom i cijelu Europu, a jedan je sasvim nepoznat bend iz nekakve Jugoslavije bez problema punio klubove po Njemačkoj i Švicarskoj.
- Tusta je uvijek bio klinac u duši, uvijek si ga mogao naći na šanku nakon koncerta i s njim popiti pivo. Tako je bilo i na turnejama, ostatak benda bi otišao spavati u neko pristojno vrijeme, a Tusta bi ostao piti s lokalcima. Tako je jednom prilikom, učio neke njemačke pankere pjevati "Bandieru Rossu" do ranih jutarnjih sati dok nije potpuno izgubio glas i na idućem koncertu nije mogao ni pisnuti. Ali zato je ludovao u prvom redu dok je Sale Veruda pjevao repertoar - ispričao nam je redatelj jednu od mnogih anegdota iz filma, dodajući da je to bila stvar zbog koje su Tustu svi voljeli. Sa svima je mogao pričati, popiti pivo, družiti se. Redovito bi ostajao zadnji zabavljati ekipu, odspavao malo u nekom grmlju i u 7 ujutro bi se čio i veseo pojavio na poslu u Uljaniku.
Za "Bandieru Rossu" veže se još jedna, poznata zgoda, koja je gotovo prerasla u međunarodni diplomatski incident. Idijoti su na Festivalu mediteranskih zemalja svirali na Siciliji, u Reggio Calabriji, pred prepunom dvoranom koja je nakon koncerta tražila bis, a kad su počeli svirati tu najpoznatiju radničku pjesmu, polovicu publike to je razjarilo, a polovicu oduševilo, pa je došlo do frke i naguravanja. Kako su izvijestile sve tadašnje novine, europske i jugoslavenske, već su prve taktove prekinuli karabinjeri, pokušali Tusti oteti mikrofon, a u jednoj od mnogih verzija priča se i da je Tusta jednog karabinjera slučajno uspio baciti s pozornice u publiku! Idijoti su dobili posebnu policijsku pratnju, a Jugoslavenska je ambasada odmah uložila protestnu notu.
Njihov je antifašizam i zalaganje za socijalnu pravdu iznad svega, nažalost, naišlo na neodobravanje devedesetih godina, kada u vihoru rata nikoga nisu zanimale njihove antiratne poruke o toleranciji, smatrane "komunističkima". Zabranjivale su ih radio postaje, otkazivani su im koncerti - ali KUD Idijoti ostat će zauvijek zabilježeni u povijesti kao prvi hrvatski bend koji je nastupio u Srbiji nakon rata, 2000. godine u Beogradu i Novom Sadu, na koncertima koji su bili potpuno rasprodani, a u publici je njihove pjesme oduševljeno pjevala publika od 7 do 77 godina. Jasno nam je zato, kakvi su to bili ljudi i kakav je bio Tusta. Punili su dvorane i gradili su mostove, borili se za malog čovjeka i mir, onako kako su najbolje znali, punkom koji je do kraja bio ono što punk i mora biti - iskren.
Ljudi sve brže zaboravljaju
- Shvatio sam da je došlo vrijeme kada odlučiš da, na nesreću, neku stvar treba ovjekovječiti da se ne bi izgubila u ropotarnici nečijih arhiva. A to je ono što se nažalost dogodilo Tusti. Dali su mu ulicu, stube postavili u njegovo ime, ali on to sigurno ne bi htio. Dapače, mislim da bi bio oštro protiv toga, jer to nije hommage nego neka politička priča. Osjetio sam potrebu da treba ostati neki iskreni zapis iza njih, za sve koji će se uvijek rado prisjetiti tih dana kad su te Idijoti uveseljavali svojim pjesmama, tekstovima, čudnovatim nastupima, dizajnom, kad te Tusta do 5 ujutro zabavljao na šanku i da se to jednostavno mora napraviti, jer ljudi sve brže zaboravljaju - zaključio je naš razgovor sjetno Andrej Korovljev, čiji film će, ako ne stignete na premijeru u Motovun, obavezno pogledajte kad stigne u kina.
- Za neka dobra stara vremena, gdje se zdrav razum sačuvao, gdje je pamet pobijedila glupost koja je nažalost neuništiva, za taj kratak vremenski period u kojem su Idijoti jahali bijelog konja - i za malog pankera koji čuči u svima nama.
Ljubav samo takva. Neću moći do Motovuna, ali jedva čekam da dođe u kina.