U Zagrebu se prošloga tjedna održala Noć performansa, koju sam zbog putovanja nažalost propustila iako se svake godine trudim vidjeti što nam je novoga pripremila udruga Domino koja stoji iza ovog izrazito važnog događaja koji nam je kroz godine predstavljao mnoga danas važna i velika umjetnička imena, ali i vjerno njegovao one koji možda nikada neće naći svoj put do slave, što god ona u kontekstu naše malene kulturne scene uopće značila.
Gledajući što se događalo dok me nije bilo, prvo što sam uočila bili su tekstovi o performansu Siniše Labrovića, našeg trenutno najpoznatijeg i najplodnijeg performera, koji je na Noći performansa dugo i strastveno ljubio Tuđmanovu bistu. Već samo ime performansa "Tvoje hladno srce, moje vrele usne" nasmijalo me naglas jer toliko je svojstveno uvijek duhovitom, iako politički itekako angažiranom radu našeg umjetnika s berlinskom adresom.
Da se kojim slučajem neki hrvatski filmaš ili kazališni redatelj na sličan način poigrao nasljeđem našeg prvog predsjednika, govoreći o gnušanju prema njegovu liku, ali i pokušaju da se romantičnom gestom tih osjećaja oslobodi, na noge bi se vjerojatno podigle brojne desničarske udruge i pojedinci koji bi – sasvim sigurno – odmah potegnuli i pitanje što se i u kojoj mjeri financira hrvatskim javnim novcem. Performeri u tom smislu imaju malo toga izgubiti jer njihove su egzistencije često na rubu održivosti, financiranje udruga koje ih podržavaju nesrazmjerno je količini sadržaja koje produciraju, a medijska pažnja, osim kada se radi o aktivnostima visokog emotivno-političkoga naboja, gotovo je nepostojeća.
Pa iako je stereotip sirotog i slobodnog umjetnika daleko od onoga čemu bismo kao društvo trebali težiti, činjenica je da im ta margina daje određenu vrstu slobode koju su naši izdašnije financirani kulturni sektori gotovo zaboravili. Naši performeri već dugo su najiskrenija i najrazigranija grana hrvatske umjetnosti, s kojom se ne moramo uvijek slagati ili je čak razumjeti, ali je treba poštovati jer beskompromisno otvara pitanja vjere, rada, identiteta, nacionalnih mitova, klasne nejednakosti i brojnih drugih tema itekako relevantnih današnjem građaninu ove predivne, ali i pomalo duhovno opustošene i turizmom pregažene zemlje.
Siniša Labrović tu je možda i najočitiji primjer umjetnika koji pokreće razgovore, kojeg se voli i mrzi, koji itekako ima što reći i za kojega znaju i oni koji tu scenu inače ne prate, pa se usprkos tome morao odseliti u Berlin da bi imao kakvu-takvu egzistenciju i mogao nam se vraćati, uvijek iznova s radovima koji itekako komuniciraju s ovim mjestom i trenutkom.
Tema ovogodišnje Noći performansa bila je "Politički art – nacionalizam i umjetnost, kroatizacija kulture", očito se referirajući na predizborni program Domovinskog pokreta, ali i na opće (ne samo hrvatske nego i europske) tendencije solidificiranju nacionalnih i kulturnih vrijednosti na način koji promovira jednu naciju, jednu vjeru i jednu rasu kao početak i kraj identitetskih politika.
U izboru Zvonimira Dobrovića i Arijane Lekić Fridrih, tim su se konceptom prošloga tjedna poigrali Bruno Isaković, Siniša Labrović, Lara Mandli, Emil Matešić, Angela Stipić, Karlo Štefanek i Lucija Žuti. Znali ih otprije ili ne, to su neka od imena koja se na našoj malenoj, ali živoj performerskoj sceni isplati pratiti. Ako ništa, da se pogledamo u ogledalo koje svojim radovima usmjeravaju prema svakome od nas.
Performeri su ljudi koji bi željeli biti umjetnicima, ali nemaju dostatnu kakvoću. Pa onda, u nedostatku stručnosti, "briju" na otkvačeno, čudno, pomaknuto. Oni bi glumili ,ali ne znaju. Oni bi svirali, ali slabo. Oni bi slikali, ali poput djece u pučkoj školi.