Prošlo je desetak godina otkad sam prvi put čula da Ivona Juka priprema film o gej braniteljima, s radnim naslovom "Moj privatni ratni zločinac". Nasmijala me i zabavila ta ideja, ali bila sam svjesna da joj neće proći lako. I zaista, s producenticom i sestrom Anitom prijavila je taj scenarij 2016. godine na natječaj HAVC-a, ali tadašnji umjetnički savjetnik odbio ga je, ocjenjujući prizore seksa hrvatskih branitelja "art-eksploatacijskim" te ocjenjujući da se "može pretpostaviti da bi film s tim prizorom izazvao nezapamćene reakcije branitelja, Dubrovčana itd." Sve se pretvorilo u mali kulturni skandal kada su poslovično borbene sestre Juka detalje odbijenice iznijele u javnost, raspirujući optužbe za institucionalnu homofobiju naše centralne filmske ustanove.
U ožujku 2017. godine "Moj privatni ratni zločinac" ipak je dobio 3,7 milijuna kuna od HAVC-a, što je pak uzrujalo udrugu U ime obitelji, koja je smatrala da se poreznim novcem blati Domovinski rat. Iako detalje scenarija još nismo znali, tada se govorilo da se radi o filmu s dvije narativne linije, od kojih jedna prati ratnu svakodnevicu na dubrovačkom području, a druga se zbiva 25 godina kasnije, otvarajući prostor za bizarnu osvetu. U godinama koje su slijedile, film je prerađen na način da su gej branitelji prvo postali gej partizani, a potom i hrvatski filmski radnici. Više o projektu nismo znali sve dok se ovih dana nije pojavila vijest da je film Ivone Juke "Lijepa večer, lijep dan" postao hrvatski kandidat za nagrade Goya i Oscar.
Kako se radilo o filmu koji još nije imao ni premijeru, a kamoli kinodistribuciju, dio filmaša počeo je izražavati ogorčenje oko načina na koji je naš ovogodišnji kandidat za Oscara odabran. Pitali su se kako je moguće da našu zemlju predstavlja film koji praktički nitko nije vidio te zašto je HAVC kolaudirao film koji je nakon osvojenih sredstava triput mijenjao sadržaj. Nedugo potom, bez ikakve reklame, na stranicama studentskog kina Forum pojavila se informacija da će film imati ograničenu, očito samo formalnu distribuciju – kojom će se potencijalnim kritičarima zatvoriti usta.
S obzirom na neobične okolnosti pripreme i početka prikazivanja filma, s mješavinom uzbuđenja i skepse kupila sam kartu i zaputila se u kino Forum, koje je po svojim tehničkim uvjetima daleko od primjerenoga za premijeru igranoga dugog metra iza kojega koprodukcijski stoji čak pet zemalja u rasponu od Kanade do Cipra. U kinu sam zatekla nekoliko podjednako zbunjenih novinara, dio filmske ekipe i nekoliko zalutalih posjetitelja. Pred nas su stale sestre Juka, objašnjavajući kako su ovo projekcije za prijatelje i struku, dok će "pravu" premijeru film imati kasnije.
A onda je krenulo. Majstorski crno-bijeli kadrovi direktora fotografije Dragan Ruljančića počeli su pripovijedati priču o mladićima koji su među prvima spašavali Židove i Srbe od smaknuća te jurcali u borbu protiv okupatora, zamijenivši fakultetske udžbenike puškama. Nakon rata, nagrađeni titulama narodnih heroja, naši junaci s podjednakom strasti kreću graditi jugoslavensku kinematografiju. Međutim, momci su homoseksualci, što se u to vrijeme smatra kažnjivim činom "protuprirodnog bluda", zbog čega im za vratom dišu agenti Udbe.
U glavnoj ulozi mladog redatelja iz dobrostojeće obitelji je Dado Ćosić, a njegove umjetničke i intimne partnere igraju srpski glumci Đorđe Galić i Slaven Došlo. Već prvi kadrovi u kojima se momci pojavljuju eksplozivna su mješavina političke drame i vrućih, u hrvatskoj kinematografiji neviđeno eksplicitnih i vješto režiranih scena gej seksa. Dijaloški dijelovi, nažalost, manje su upečatljivi: razgovori su previše didaktični, a glavni glumac kao da nema snagu da iznese film, zbog čega prvih pola sata ne postavlja visoka očekivanja.
Stvari se polako mijenjaju dolaskom Emira Hadžihafizbegovića u ulozi agitpropovca koji je postavljen na čelo filmskog studija sa zadatkom da sabotira mlade umjetnike. Nijansirani, dobro razvijen lik postaje emotivno i narativno sidro filma, vodeći nas prema uništenju, a potencijalno i iskupljenju svih uključenih. Kako film odmiče, drveni dijalozi sve su manje vidljivi, a dojam preuzima emocija podcrtana izvrsnom glazbom Michaela Brooka, koja doseže razorni vrhunac prizorima mučenja na Golom otoku, za koje su glumci prošli i nevjerojatnu fizičku transformaciju, pretvarajući se u hodajuće leševe.
Na koncu, "Lijepa večer, lijep dan" najmanje je film o gej partizanima, a više univerzalna priča o sistemu koji jede vlastitu djecu, bezvremenskoj korupciji i razočaranju prvoboraca koja je isto tako mogla biti smještena u sadašnjost. Početne nespretnosti nadjačava vrlo dobar ukupni dojam zbog kojega mi je žao da je ovaj film trenutno "skriven" u memljivom kinu Forum. Na kraju krajeva, novi film sestara Juka nema samo snažan kinopotencijal, nego i kapacitet da otvori brojne društveno važne teme, a možda i potakne pokoji novi skandal.
Znači, promijeniti će i vrijeme zbivanja i državu i kontekst i sve ostalo, samo ne to da su gay. Da je trebalo, film bi bio i o gay alienima, samo neka je gay. Što meni govori da je motivacija iza filma zapravo ideološko-propagandna.