U zagrebačkom Studentskom centru upravo je održano uspješno “pobjesnjelo izdanje” Ganz festivala, u kojem su se raznorodni europski umjetnici pozabavili fenomenom bijesa. Tim povodom razgovarali smo s prvom ženom Kulture SC-a Natašom Rajković.
U Studentskom centru upravo se održava „pobješnjelo izdanje“ Ganz festivala. Je li programski fokus na ljutnju ujedno vaš komentar stanja u društvu?
Apsolutno jest. Umjetnička voditeljica festivala silvija Stipanov osmislila je program kojim pokušavamo reći da bijes koji dominira kao stanje, kao reakcija može biti i zdrava emocija. Osjećaj “neću i ne mogu više tako!” trebao bi ljude pokrenuti, a ne obezvoljiti. To se vidjelo i na rezultatima nedavnih izbora. Sve više ljudi traži neku novu opciju ili u potpunosti odbija sudjelovati u izbornom procesu. Mladi ljudi s kojima radim i politika koja se u hrvatskoj vodi uspjeli su me uvjeriti da je legitimno ne birati između opcija koje mi i tako ništa ne predstavljaju i da će se uskoro morati uzeti u obzir glas neglasača.
Govori se da živimo u postracionalnom vremenu, u kojem se političke odluke baziraju na emocijama, a ne na činjenicama.
Točno. Političari zanemaruju i činjenice i donose važne odluke na temelju povišenih emocija koje nisu stigle biti urazumljene. a posljedice toga su nesagledive. Drugi je problem što je velik broj ljudi koji javno govore zapravo neuk. To se vidjelo na primjeru referenduma u Velikoj Britaniji, ali i na aktualnim izborima u SAD-u, kao i u našoj javnosti gdje čujete doktore znanosti koji ne razlikuju pojmove kao što su npr. komunizam i socijalizam. Zanimljivo je da danas nema političke opcije koja bi prepoznala i reagirala na činjenicu da se civilizacijski standardi koje smo dosegli dovode u pitanje, pa čak i sustavno urušavaju.
Kakav je u tom kontekstu položaj kulture u Hrvatskoj?
Ona je nažalost izuzetno determinirana političkim kretanjima. Što su političari nekulturniji i nepismeniji, to je više problema u našem sektoru. Nekad je bilo pitanje osobnog integriteta reći da podržavaš kulturu, a danas s ponosom kažu da ne idu u kazalište i slično. Paušalno je čitav jedan sektor proglašan parazitskim ili uhljebskim, iako su rezultati rada u kulturi i umjetnosti vidljivi i opipljivi, a proizvod tog rada su umjetnička djela. Moje je pitanje što naši političari u svom radnom vijeku proizvedu, izlobiraju, reformiraju, što im je fokus i što ostaje iza njih. A svi su na proračunu, ne samo kultura. Štoviše, kultura več duže vrijeme ima i druge izvore financiranja programa. Kultura ima kapaciteta da bude generator promjene i poboljšanja standarda, koji se ne mjeri samo BDP-om, mada je izravni i neizravni doprinos kulture i kreativnih industrija BDP-u mnogo veći nego što se mnogima čini. Prema istraživanju EUROSTAT-a, 60 posto onih koji rade u kulturi su visoko obrazovani, znatno više nego što je opći prosjek, a i postotak žena u tom je sektoru viši od općeg prosjeka.
I kod vas u SC-u kulturne programe nosi grupa uspješnih, visokoobrazovanih žena. Susrećete li se s rodnom diskriminacijom?
Seksizam je možda i najjači odnos na kojem počiva naše današnje društvo. To je posebno zabrinjavajuće u trenutku kad se teško stečena ženska prava iznova dovode u pitanje, i to ne samo u Hrvatskoj. Od globalne pojave likova poput Donalda Trumpa do mikrorazine naše radne okoline. Od kad smo prije deset godina u SC-u pokrenuli Kulturu promjene, izložene smo dociranju, pa i opstrukcijama, od strane ljudi koji uopće ne razumiju sektor kulture, a neki ni temeljne upravljačke norme. Sigurna sam da se to jednom muškarcu u istoj situaciji ne bi dogodilo, barem ne na tako uvredljiv način. Interesantno je da u Hrvatskoj imamo predsjednicu koja u ovim anakronim vremenima nema potrebu postaviti stvari na svoje mjesto u cilju popravljanja položaja žena.
Ali i među predvodnicima takozvane konzervativne revolucije također se ističu žene?
Naravno, ako žena pristaje na takvu indoktrinaciju, lako se može pretvoriti u najvećeg borca protiv prava žena. Povijest civilizacije nije samo grijeh muškaraca, iako su povijesno gledano imali bolji pristup obrazovanju i položajima na kojima se donose bitne odluke. Osim toga, većina utjecajnih svjetskih religija također baštini dugu tradiciju patrijarhata. To su ekskluzivna muška društva koja misle da žene nisu sposobne brinuti same o sebi a kamoli o drugima i nažalost uspiju uvjeriti i neke žene u to. Dobra vijest je da ima i nas koje znaju da to nije istina.
Sve što govorite zvuči jako nepopularno. Jeste li imali problema zbog svojih stavova?
Na određenoj razini čitav moj radni vijek imam isti problem s istim stavom. Moj stav je da treba biti stručan u svom poslu,a živim u zemlji gdje je stručnost posljednji kriterij. To jest problem, kod nas se ni navodno lijeva ni desna politička opcija ne bave napretkom, razvojem. Dakle nema kontinuiteta dobrih praksi i politika. Studentski centar je mjesto na kojem se sijeku interesi stranaka oba spektra, pa ne čudi da dolazi do retardacija standarda i normi jer stručnost u političkom kadroviranju nije kriterij. Mi uvijek iznova moramo objašnjavati da se, primjerice, novac koji je EU dala za kazališni program ne može utrošiti na hrenovke, po čemu ispada da ni SDP-ovci ni HDZ-ovci ne znaju što su namjenska sredstva. Srećom, upravo zbog tog nerazumijevanja naše djelatnostj, uglavnom nema veće programske štete jer ih program većinom ne zanima. Programska pitanja su većinom tipa: a što SC ima od gostovanja španjolske umjetnice, što ima od EU projekta i zašto predstave gostuju i slično, iako je sve to financirano namjenskim sredstvima iz raznih izvora.
SC je partner u europskom programu APAP. Što to konkretno znači?
To u brojkama konkretno znači da smo tijekom 7 godina osigurali SC-u više od 600 000 eura na ime EU projekata, za programe i opremu, da smo ugostili niz međunarodnih umjetnika i jednako tako poslali naše umjetnike na rezidencije i gostovanja u inozemstvo. Dakle, stvorili široku kulturnu umjetničku mrežu u kojoj su povezala iskustva i poznanstva i stvorile nove vrijednosti. To je opipljiv oblik kulturne diplomacije koji, nažalost, trenutnom vodstvu SC-a predstavlja problem jer ne razumiju smisao takvih suradnji. U ovom trenutku nemamo nikakve garancije da ćemo uspjeti sprovesti EU projekte koje smo započeli, kao ni one za koje smo aplicirali. A to bi značilo gubitak trajni gubitak podrške EU fondova i vraćanje već utrošenog novca iz proračuna SC-a, koji je upravo u sanaciji.
U autorskom duetu s Bobom Jelčićem i sami ste obišli sva veća europska kazališta.
Drago mi je što smo time možda utabali staze za neke mlađe kolege koji danas gostuju u tim istim kazalištima. Naša nezavisna kulturna scena, kojoj i sami pripadamo, davno je usvojila europske obrasce funkcioniranja i financiranja, što je rezultiralo uspjesima koji se vani prepoznaju. U nas se to još uvijek ne cijeni dovoljno, tu je kultura u doživljaju često socijalna kategorija.
Možete li to malo pojasniti?
Ako usporedite iznose dotacija pojedinim kazališnim kućama i njihove objektivne, mjerljive uspjehe poput broja međunarodnih gostovanja, shvatit ćete da se u nas izvrsnost ne potiče, baš naprotiv. Nalazimo se u situaciji u kojoj se državni novac uporno ulaže u osrednjost samo kako bi neki ljudi imali posao, dok oni koji se zaista trude i rade često nemaju nikakvu institucionalnu podršku. Ilustrirat ću vam to primjerom koji sam osobno doživjela: kada smo Jelčić i ja dobili poziv da sa svojom predstavom gostujemo u uglednom berlinskom kazalištu Schaubühne, iz Ministarstva kulture su im savjetovali neka radije pozovu jednu drugu predstavu. Kad sam se obratila Ministarstvu za objašnjenje, rekli su „vas stalno nekamo zovu, a oni nikuda ne idu“. To mi je, kada se sada sjetim, smiješno ali je to zapravo tužna priča o neznanju. To neznanje koštalo je nas sramotne godine za kulturu u kojoj smo slušali kako smo uhljebi i paraziti.
Za kraj, što očekujete od nove ministrice kulture?
Drago mi je što na odluku o budućoj ministrici nisu utjecali zahtjevi nestručnih ljudi. Osoba koja vodi naš resor mora biti stručna, znati kako funkcionira rad u kulturi i biti zainteresirana za razvoj i osnaživanje te djelatnosti. Definitivno to treba biti osoba koja zna društvenu i ekonomsku ulogu kulture. Nina Obuljen je prijašnjim radom dokazala da razumije posao kojim se bavi.
ima li nezaposlenih srba?