Priča kaže da su dva filmaša ljetovala zajedno. Dok su ispijali margarite i igrali se u pijesku, razgovarali su o filmovima koje su voljeli gledati dok su bili djeca. Razne naslove su spomenuli, no obojica su se složila da su im super serijali koji su se do pojave televizije redovno prikazivali u kinu prije glavnog filma. Obično su to bile neke uzbudljive priče čije su epizode trajale dvadesetak minuta i završavale tzv. cliffhangerom (pogibeljnom situacijom u kojoj je junak, recimo, ostao visiti na litici) što je osiguravalo da će i sljedećeg tjedna publika pohrliti u kino da vidi kako se junak spasio. Među najgledanijima bili su pustolovni serijali koje je uglavnom snimao studio Republic. Ispostavilo se da obojica filmaša jako dobro znaju naslove i sadržaj Republicovih serijala koji su se uglavnom odigravali na udaljenim i atraktivnim egzotičnim lokacijama (npr. "Djevojka pantera iz Konga," "Grimizni duh" ili "Bubnjevi afričke džungle"), a najčešće je američki junak slučajno ili namjerno pomagao lokalnom stanovništvu da riješe problem kakav god on bio. Problem je bio što takve filmove nitko više nije snimao jer se činilo da je ta formula dobra jedino za serijale. I onda je jedan od filmaša rekao – pa zašto mi ne bismo snimili takav film?
Ako priča i nije točna, barem je zgodna. Jedan filmaš zvao se Steven Spielberg, drugi je bio George Lucas. Često su isticali da su samo snimali ono što su i sami željeli gledati, a imali su sreće što je i publika širom svijeta voljela iste teme. Prvi je već snimio "Ralje", drugi "Ratove zvijezda", tim filmovima uzdrmali su temelje Hollywooda kakav je nekad bio i mogli su raditi što god su htjeli. A htjeli su napraviti ono što u to doba nitko nije snimao i tako je 1981. nastao Indiana Jones. Lucas je bio producent i jedan od scenarista, a Spielberg je režirao "Otimače izgubljenog kovčega" (kasnije je naziv promijenjen u "Indiana Jones i otimači izgubljenog kovčega" kako bi bio u skladu s ostalim filmovima serijala). Godina je 1936., američka vlada saznaje da nacisti traže starozavjetni kovčeg jer bi im ta relikvija donijela sigurnu pobjedu u nadolazećem ratu. I Ameri vjeruju da kovčeg ima posebne moći te angažiraju Indianu Jonesa (Harrison Ford) da se prije njih dokopa blaga. Indiana, za prijatelje Indy, pravim imenom Henry Jones, profesor je arheologije i avanturist koji je već više puta tragao za vrijednim arheološkim nalazima, a ni jedna prepreka niti opasnost nije dovoljno pogibeljna da bi odustao. Radnja filma iz Južne Amerike seli u Nepal, potom u Egipat i završava na otoku u Egejskom moru, dok je film sniman na lokacijama u Tunisu, Francuskoj i na Havajima. Procjenjuje se da je snimanje koštalo 18 milijuna dolara, a u svjetskim kinima film je zaradio gotovo 22 puta više, točnije 390 milijuna dolara. Bio je to uspjeh iznad svih očekivanja, u to vrijeme tek je šačica filmova zaradila više, a dva od njih (spomenute "Ratove zvijezda" i "Ralje") režirali su tvorci Indiane Jonesa. Pustolovni junak bio je previše isplativ da bi sve završilo samo na jednom filmu. Tri godine kasnije publika je mogla gledati "Indiana Jones i ukleti hram".
Avantura je ovaj put počela u Kini pa se nastavila u Indiji (film je sniman na Šri Lanki) kamo je Indy stigao sasvim slučajno iskočivši iz aviona s čamcem na napuhavanje. Drugi film zaradio je manje od prvog, 333 milijuna dolara, no sasvim dovoljno za još jedan film. 1989. u kina je stigao "Indiana Jones i posljednji križarski pohod". Film je opet zabilježio uspjeh utrživši 474 milijuna dolara u svjetskim kinima. Ipak, izgledalo je da je to kraj sage o Indiani, ni Spielberg ni Ford nisu bili zainteresirani za nove nastavke. No Indiana je bio predobar da bi tek tako nestao. Lucas si je dao truda i napisao prilično detaljnu kronologiju Indianine mladosti, gdje je sve bio i koje je znamenite povijesne ličnosti sreo. Inspiraciju je dobio s početka trećeg filma u kojem je zorno objašnjeno kako je mladi Indiana (glumio ga je River Phoenix) dobio svoj prvi fedora šešir i kožnu jaknu, kako je zaradio ožiljak na bradi, zašto se panično boji zmija i zašto mu je bič neizostavni dio opreme. U tom dijelu filma publika je uživala, a ni kritika nije imala ništa protiv te su Lucas i Spielberg zaključili da bi Indianinu mladost trebalo detaljnije prikazati.
Tako je Indiana dobio priliku još jednom malo promiješati ustaljene obrasce. Fiktivni junaci obično su počinjali život u TV seriji pa, ako bi serija postala uspješna, oživjeli bi i na filmskom platnu. Indiana je imao suprotan put: nakon gledanih filmova stigla je TV serija "Kronike mladog Indiane Jonesa". Lucas je kronološki naveo 70 povijesnih događaja kojima je Indiana bio svjedok ili sudionik, no na kraju je serijal imao 28 epizoda. Još tri glumca glumila su Indianu: Corey Carrier glumio ga je u dobi od sedam godina, Sean Patrick Flanery je bio Indiana u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama, dok je George Hall igrao Indianu u dobi od 90 godina. Mladi Indiana obišao je svijet, sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, našao se usred Oktobarske revolucije, svirao blues u New Orleansu, pa čak i hvatao vampire u Transilvaniji. Serija je bila drugačija od gotovo svega što se tad moglo gledati na televiziji (godina je 1992., streaming još ne postoji, a najuzbudljiviji televizijski igrani program bio je "Twin Peaks" dvije godine ranije). Nije robovala žanru, raznolike priče u koje je upadao mladi Indiana kretale su se od obiteljske ili ljubavne drame pa do ratne i pustolovne priče. Primjerice, epizoda s fantomskim vlakom u Africi jedan je od najboljih pustolovnih TV filmova tog vremena (ni danas ne izgleda loše), dok je epizoda sa sufražetkinjom u Londonu (glumi je mlada Elizabeth Hurley) krasna priča o velikoj ali neostvarenoj ljubavi. Kritika je bila malo blagonaklonija prema seriji od publike jer dio gledatelja smatrao je kako je dovoljno da Indiana bude akcijski, ne mora još biti i romantični junak. Osim toga, serija je imala jedan veliki problem: epizode su bile skupe, snimane su u 23 zemlje širom svijeta, snimanja su bila jako zahtjevna i skupa, gotovo svaka epizoda koštala je više od milijun dolara, u ono vrijeme ogroman novac za televiziju, te se ugasila nakon dvije sezone. No možda samo ono što je dobro funkcioniralo na filmu nije baš prepoznato na malom ekranu.
Uzore za lik Indiane možemo tražiti u mnogim fikcijskim junacima, od Flasha Gordona i Zorroa sve do Han Sola i Jamesa Bonda, a ne treba zaboraviti ni stvarnog Lawrencea od Arabije. Možda je najveća razlika od svih navedenih likova to što Indiana ima akademsku titulu. Titula doktora znanosti prije Indiane obično je pristajala negativcu većem od života, no uglavnom je bila nespojiva s akcijskim junakom. Indiana je i tu percepciju uspješno dokinuo, dovoljno je sjetiti se dr. Alana Granta (Sam Neil) iz "Jurskog parka" i dr. Roberta Lagdona (Tom Hanks) iz "Da Vincijeva koda" i nastavaka. No kad bi to bio jedini Indianin adut, teško bi došao do popularnosti koju uživa, osim što je nakon "Otimača" naglo porastao interes za studij arheologije. U filmovima o Indiani avantura je idealizirana i izjednačena s konstantnom adolescencijom. Bilo bi divno raditi to što radi Indy u zreloj dobi, a ako već ne možemo tako živjeti, barem možemo uživati u filmu. George Lucas nudi malo drugačiji razlog: "Indiana je veliki junak, no većinu vremena samo posrće okolo i nastoji ostati živ", rekao je u razgovoru za britanski filmski časopis Empire u povodu 25. godišnjice "Otimača". Na početku prvog filma zatječemo ga upravo u takvoj sceni – bježi pred kotrljajućom kamenom kuglom, na početku "Ukletog hrama" bježi od Kineza, a u ostatku filma uglavnom bježi pred članovima kulta kojima je ukrao sveto kamenje itd. To je toliko različito od, recimo, Bonda, koji uglavnom progoni i napada, a bježi tek ako sve ostalo zakaže. Indiani nikad nije problem pobjeći i možda nam je zato tako drag. Da, Indiana je junak, ali ima i tu ljudsku crtu koju su mnogi drugi junaci negdje putem zagubili.
Jedan od najpoznatijih i najzabavnijih prizora čitavog serijala nastao je slučajno. U "Otimačima" postoji scena u kojoj nabildani tip napadne Indianu velikom sabljom. Trebala je to biti gotovo epska borba u kojoj bi Indiana bičem parirao sablji i jedva nekako pobijedio. No Ford je, kao i većina ekipe, tih dana bolovao od dizenterije zbog loše hrane te nije ni u ludilu mogao snimati dulje od deset minuta. Spielberg je, ili Ford, ovisno o izvoru koji konzultirate, došao do spasonosnog rješenja: dok ovaj vitla sabljom, Indiana će ga hladno upucati. Ta se scena nevjerojatno dopala publici te je parafrazirana i u "Ukletom hramu," samo što taj put Indiana uzalud traži pištolj koji je ranije izgubio. Tipično za Indianu, kiselo se osmjehnuo i dao u bijeg.
Indiana se obilato služio stereotipima poput većine žanrovskih filmova tog vremena. Ono što se danas najviše zamjera Spielbergovim filmovima jest tretman domicilnog stanovništva. Bijelac stiže među lokalno stanovništvo koje je gotovo poput kulise ili osuđeno na bezrezervnu podršku u rijetkim prilikama kad bijelac ne može sam obaviti posao. Naročito je to vidljivo u "Ukletom hramu". Indiana je praktički slučajno stigao u indijsko selo, a seljani ničice padaju pred njim, gledaju ga poput božanstva i preklinju za pomoć. Vremena su se promijenila, no još uvijek možemo pronaći slične stereotipe – upravo taj segment je najveći je prigovor "Avataru" Jamesa Camerona, čija oba dijela se mogu svesti pod taj nazivnik. Drugi dio Indiane nije se proslavio ni po tretmanu žena. Junakinja koja s Indianom dospije u Indiju je barska pjevačica Willie (Kate Capshaw), stereotipna plavuša koja cijeli film samo vrišti – doslovce. Ispočetka je to zabavno, no kako film odmiče, postaje sve iritantnije. Iz današnje perspektive teško je reći je li to razlog zbog kojeg je drugi film o Indiani imao najlošiju gledanost od prva tri filma. Političke korektnosti nije još bilo i općeprihvaćeni stavovi bili su drugačiji. Uostalom i serijali koji su bili uzor za Indianu također su bili prepuni stereotipa. No već u seriji o mladom Indiani Jonesu žene su portretirane sasvim drugačije. Ranije spomenuta sufražetkinja izuzetno je obrazovana, samosvjesna i sposobna, ona ne vrišti niti kad neprijateljski cepelini nadlijeću London.
Kada je 2008. prikazan četvrti film "Indiana Jones i kraljevstvo kristalne lubanje", činilo se da zadnji put gledamo pustolovinu najpoznatijeg svjetskog arheologa. Ford je tada imao 66 godina, i dalje bio sposoban izvesti neke vratolomije, no publika je ipak radije gledala malo mlađe junake. Iste je godine Marvel s "Iron Manom" počeo serijal superherojskih filmova pored kojih se malo klasičnih junaka moglo progurati. Teško bi na osnovi samo jedne činjenice bilo zaključiti da se Marvelov balon počeo ispuhivati, no za koji tjedan u kina stiže peti nastavak pod nazivom "Indiana Jones i zov sudbine". Prvi je to put da Spielberg nije sam režirao, već je posao prepustio Jamesu Mangoldu ("Logan", "Ford v Ferrari"). Glavnina filma odvija se 1969. godine, nešto prije leta Apolla 11 na Mjesec, no prolog filma događa se pred kraj Drugog svjetskog rata kad se Indy ponovno sukobljava s nacistima. Digitalno pomlađeni Ford suočava se s nacistom Jürgenom Vollerom (Mads Mikkelsen), a bore se oko mehanizma s Antikitere. U New Yorku 1969. godine Indiana Jones je prosijedi usporeni starček pred odlaskom u penziju kojeg užasava novo doba. Naravno, Indy nije običan umirovljenik pa će vrlo brzo primiti zov sudbine. Njegovo kumče Helena Shaw (Phoebe Waller-Bridge), i sama arheologinja, objašnjava mu da mora s njom potražiti drugu polovinu mehanizma s Antikitere o kojem ovisi sudbina modernog svijeta. Nema tih umirovljeničkih radosti zbog kojih bi Indiana mogao odbiti takav poziv. I gle čuda, njegov neprijatelj iz prologa Jürgen Voller, koji je također tražio isti mehanizam, sad više nije nacist nego pomaže Amerikancima poslati ljude na Mjesec.
Film je premijeru imao na festivalu u Cannesu. Nakon projekcije, pljesak je trajao sedam minuta. Ako vam se to čini puno, trebate znati da je najduži pljesak u Cannesu trajao preko 20 minuta. Dobri poznavatelji kanskih običaja kažu da je sedam minuta aplauza više stvar pristojnosti nego prave kvalitete filma. I prije gledanja možemo biti sigurni da rodnih ni drugih stereotipa više nema jer to današnja publika ne bi oprostila ni jednom Indiani Jonesu. A uskoro ćemo vidjeti je li to dovoljno za sedam ili možda koju minuticu pljeska više.
