J edan od vodećih hrvatskih prozaika srednje generacije Zoran Ferić prije tri mjeseca je kod VBZ-a objavio autobiografski roman “Putujuće kazalište” u kojem se pozabavio svojom razgranatom i šarolikom familijom, ali i vlastitim djetinjstvom i adolescenstvom. Roman je trebao biti predstavljen na Interliberu u studenom prošle godine, ali je sajam zbog pandemije odgođen i “Putujuće kazalište” je na svoj put krenulo bez javnih predstavljanja. U prosincu je najnoviji Ferićev roman bio druga najprodavanija domaća knjiga u knjižarama prema listi Modernih vremena. Rođen u Zagrebu 1961. godine, Ferić prve priče objavljuje u časopisima i novinama od 1987. godine. Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu i od 1994. je profesor hrvatskog jezika u XVIII. gimnaziji u Zagrebu. Prvu knjigu, zbirku priča “Mišolovka Walta Disneya” objavio je 1996. Za drugu zbirku priča “Anđeo u ofsajdu” dobio je nagradu Ksaver Šandor Gjalski i nagradu Jutarnjeg lista. Prvi roman “Smrt djevojčice sa žigicama” objavljuje 2002. a godinu kasnije objavljuje knjigu kolumna iz Nacionala “Otpusno pismo”. Nakon toga objavljuje romane “Djeca Patrasa” i “Kalendar Maja” za koji je dobio godišnju nagradu Vladimir Nazor, nagradu Jutarnjeg lista, nagradu grada Zagreba i Kiklop na pulskom sajmu. Nakon knjige kolumna “Apsurd je zarazna bolest”, izlazi mu roman “Na osami blizu mora” za koji dobiva nagradu Fran Galović. Objavljuje i ilustriranu knjigu za djecu “San ljetne noći” s ilustracijama Dominika Vukovića za koju lani dobiva nagradu Grigor Vitez. Od 2018. je predsjednik Hrvatskog društva pisaca, a knjige su mu prevedene na desetak jezika.
Kada smo sredinom ožujka prošle godine radili intervju, najavljivali smo roman “Putujuće kazalište” za koji ste rekli da dugo nije imao naslov, ali i da s njim imate ozbiljnih problema. Jesu li ti problemi manje ozbiljni otkad je roman objavljen?
Jednom kad se odlučim za naslov, ja više s njim nemam problema. Dapače, čini mi se da dobro pokriva ono što sam u romanu mislio reći. No sada mi se čini da u tom naslovu ima nešto arhaično, da asocira na srednjovjekovna kazališta, iako se ne radi o srednjem vijeku, nego o 20. stoljeću. Može ga se shvatiti metaforički, ali radi se o naslovu jednog poglavlja romana koje govori o mojem pradjedu koji se bavio kazalištem.
Zašto ste se zapravo odlučili napisati autobiografski roman te biografski roman o svojim precima?
Uvjeren sam da je ta kombinacija zapravo prirodna i logična. Da bi se govorilo o sebi, čini mi se važnim govoriti i o svojim precima i uspostaviti nekakav kontinuitet, pokazati, prvo samome sebi, a onda i čitateljima, zašto ste takvi kakvi jeste, što vas je determiniralo. I tu se ne radi samo o pojedinačnom čovjeku, ili meni samome, nego o čitavoj obitelji čija je sudbina paradigmatska za ovu zemlju. S druge strane, i autobiografski dijelovi romana, od onoga trenutka kad se u njemu taj moj alter ego pojavljuje kao pripovjedač, zapravo su biografski jer više govore o mojim roditeljima nego o pripovjedaču. U obitelji i nemate pisaca, ali pradjed Petar Ćirić bio je kazalištarac iz Vršca koji je doista imao putujuće kazalište.
Osjećate li u sebi te kazališne gene?
Nikad nisam osjećao povezanost s kazalištem. Niti me je kazalište kad sam bio dijete specijalno fasciniralo. Dramu i kazalište otkrio sam tek kasnije, mogu reći na fakultetu. Nekoliko sam puta pokušao napisati dramu, ali nije išlo. Od tih dramskih formi više volim scenarij, film ili seriju. To sam već radio i zabavno mi je koliko se taj posao razlikuje od pisanja romana i priča. Obiteljskim vezama povezani ste i s Banijom, koja nikako ne može na zelenu granu jer je teško stradala i u potresu.
Imate li tamo neki svoj kutak?
Ne, nemam kutak. Moji su iz Dubice, ali ne idem često tamo. Bio sam prošlo ljeto nakratko, i sjedeći uz Unu, iza dubičke crkve, shvatio da sve uspomene koje me vezuju za Dubicu nisu moje, nego moga oca. On je tu provodio svoje sretno djetinjstvo koje je naglo završilo početkom Drugog svjetskog rata. I prolazeći ulicama, vidio sam jednu drugu Dubicu, jedno starije i sigurno sretnije mjesto. Mjesto prije svih pokolja koji su snašli Baniju. I onih iz Drugoga rata i onih iz Domovinskoga.
Lik djeda, ruskog liječnika Venijana Berenšteina doista djeluje kao upravo filmski lik idealista koji je svakako zaslužio bolju sudbinu. Iz kojih ste to uopće izvora gradili svoje likove koje niste mogli upoznati?
O djedu Berensteinu imao sam malo podataka i svi su iz priča moje majke. I, naravno, zato što ih je tako malo, iskoristio sam ih gotovo sve. Budući da mama nije živjela s njim, ni ona nije znala puno o njemu, a čak i taj njegov tragičan kraj ostao nam je tajna. Znam da mu se ime pojavilo na plakatu strijeljanih ili obješenih, znam da se neko vrijeme za rata skrivao u kući mamina djeda, da je svirao balalajku, da je studirao u Parizu, da je bio kirurg i da su on i baka, medicinska sestra, zajedno operirali. I tako se složila priča o njemu, tragičnoj smrti moje bake na porodu, tuberkulozi i mami. Mama se čudom spasila od tuberkuloze i rata, a onda ju je 46 godina kasnije ubio rak. Priča je to o apatridu, lutalici, čovjeku fantomu koji je bio fantom i mojoj majci. S druge strane, rastao sam s njegovim autoportretom na zidu i ponekad kao dijete u sebi razgovarao s njim. Ta je slika upozoravala na njegovu stalnu, ali fantomsku prisutnost.
Roman nekako počinje majčinim rođenjem, a završava očevom smrću. Koliko nas i naše postupke određuju roditeljski karakteri i njihovi odnosi?
U svakom slučaju više nego što bismo htjeli i više nego što smo svjesni. Roditelji su nam ostavili genetiku i odgoj. Ostavili su nam sebe kao uzor, pozitivan i negativan, i mi se s tim nasljeđem borimo čitav život. Čini mi se da čovjek stvarno odraste tek kad izgubi oba roditelja i kad može prema njima stvoriti neku distancu, bez zamjeranja, predbacivanja ili mržnje. Tužno je da nam, izgleda, a nisu to samo moja iskustva, roditelji postanu prijatelji tek kad umru. I da tek tada stvarno odrastemo. Konačnost smrti daje svemu što su napravili, ili nisu napravili, neku jedinstvenost. A naše uspomene postaju originalni izlošci u velikom imaginarnom muzeju koji gradimo u sebi.
“Putujuće kazalište” je svakako i roman o Zagrebu, gradu u čijem su centru ljudi dugo u 20. stoljeću imali vrtove u kojima se čak vrcao med i ljubomorno čuvali svoju intimu. Je li Zagreb u međuvremenu postao metropola?
Već dugo se borim s riječju metropola. U kontekstu Zagreba pojavila se devedesetih, kad je postao glavni grad države, i uvijek mi je to zvučalo pomalo smiješno. Ta potreba za veličinom, za priključivanjem velikoj Europi. Beču, Budimpešti, Pragu. Ili Parizu, Londonu i Madridu. To su metropole, a Zagreb, na našu žalost, nije jedna od njih. Još uvijek nije. Sama potreba da ga zovemo metropolom pokazuje nam to. Prisjetimo se samo što su Matoš ili Krleža, sjajni, ali i vrlo kritični pisci, pisali o Zagrebu. Žalosna provincija crno-žute monarhije, to je Krleža pisao o Zagrebu. O provincijalnom gradu nad kojim pušu južni vjetrovi, gradu koji ima jednu ulicu i ta ulica vodi od vojne bolnice do ciglane i od ciglane do vojne bolnice. O snobizmu njegovih stanovnika koji se po svemu ugledaju na ono vani, na druge, civiliziranije i bogatije. Nešto od tog provincijskog snobizma i potrebe za veličinom zadržalo se i tijekom jugoslavenskog razdoblja, a postoji i danas. Za mnoge naše sugrađane sve u Grazu, Trstu ili Beču bilo je bolje nego ovdje. Postoje gradovi na svijetu koji kao da su sagrađeni da se iz njih ode. Za mnoge mlade ljude danas je to, nažalost, i Zagreb. S druge strane, ovo je grad koji sve više volim i jedini u kojemu mogu živjeti. Volim ga baš zato što je tako mali, tako krhak i ponekad smiješan. Volim gledati fotografije Zagreba jer me ispunjavaju optimizmom i nekom nježnošću. Pogled sa Strossmayerova šetališta na taj naš godinama jedini neboder u centru, ili pogled na neogotičku katedralu bude mi ljubav prema tom malom gradu koji se toliko trudi biti velik. Biti metropola. A u njemu se lijepo i kvalitetno živi baš zato što nije metropola, a ipak je dovoljno velik da, ako želite u kazalište, možete izabrati desetak mjesta s različitim repertoarom. Kad gledam fotografije Zagreba često zamišljam da živim u njima, da upravo proživljavam neki lijepi trenutak. I onda se pitam zašto svoj rodni grad moram pretvoriti u fotografiju ili sjećanje da bih ga više volio. Jer, kamo god otputujem, kamo me god put nanese, a ne putujem puno, svuda mi fali Zagreb. U Grazu ili Beču spontano vidim ulice Zagreba. Po tome mi postaje jasno da mi rodni grad fali čak i kad odem na jednodnevni izlet. U šoping, ili samo na zahericu. I po tome ispada kako uvijek volim onaj nestvarni Zagreb slika, fotografija i sjećanja. Naravno da u Grazu, Beču ili Pragu nije teško pronaći ulice koje nalikuju na zagrebačke. Ili obrnuto. Ali ja ih pronalazim i u Barceloni ili Guadalajari. Kakva je to čežnja koja pretvara nepoznato u poznato? I sada poslije potresa, kad se pokazala sva njegova krhkost, nestalnost i sklonost nestajanju, volim ga sve više. Do patetike.
Kada pišete o sebi, ne djelujete kao pisac koji piše u rukavicama. Ili je to ipak krivi dojam?
Nadam se, kad samoga sebe boksam u knjigama, da je vidljivo kako skidam rukavice i mlatim se po arkadama. Nisam nježan prema svojim likovima, ma tko da jesu, pa ne mogu biti ni prema sebi koji u jednom trenutku postajem lik. Ima dobro napisanih knjiga koje su kritične prema društvu, prema likovima, prema čovjeku općenito, a pripovjedač, alter ego autora ostaje nedirnut. Taj pripovjedač onda s visine kritizira sve oko sebe, a on je samome sebi slijepa pjega. E, pa nerviraju me takve knjige.
Jeste li ovim romanom stavili točku na autobiografsku prozu? Mogu li vaši bližnji odahnuti?
Poštovani Denise, ovo je malo zločesto pitanje. Zar ne? Ali valjda ga knjiga, a i ja kao njezin autor zaslužujemo. Da, mislim da sam s autobiografijom završio. Međutim, ako nastavim pisati, a nadam se da hoću, i dalje će se u nekim likovima, scenama, u nekim strmim ulicama ili nelogičnim smetlištima usred grada nalaziti to moje autobiografsko iskustvo. Bez onoga što vidiš, čuješ, osjetiš, opipaš ili proživiš nemoguće je ozbiljno pisati. Samo sada će te dojmove i trenutke ponijeti neki izmišljeni ljudi. A i u izmišljenim ljudima se često prepoznajemo. Zar to nije bit literature? I zato nitko ne može odahnuti, a ponajmanje ja sam. Ponekad razmišljam da tužim samoga sebe za duševnu bol.
U kakvoj je fazi rad na filmu “Smrt djevojčice sa žigicama” u kojem ste i koscenarist?
Rad na scenariju je gotov i već je trebalo početi snimanje. Zaustavila ga je korona. Ali nadam se da će ove jeseni konačno početi snimanje jer su pripreme već odavno obavljene i ako ove godine bude turističke sezone, čim turisti odu, čim se Rab isprazni, snimanje će početi. Drago mi je, naravno, zbog filma, ali isto tako mi je drago što sam imao priliku promijeniti ono što mi je u romanu vrlo brzo počelo smetati. Sada je to puno više krimić nego što je ta priča bila u formi romana. I radnja je konzistentnija, sukladno logici filma, a ne raspršena na niz pripovjednih odjeljaka.
Nedavno ste kao predsjednik Hrvatskog društva pisaca imali sastanak sa predsjednikom Društva hrvatskih književnika. Radite li na ujedinjenju ili se tu radi o bratskoj suradnji i pragmatizmu?
Ne. Nikako ne radimo na ujedinjenju. Radi se jednostavno o tome što se s novom upravom DHK suradnja čini i moguća i dobrodošla. Mislim da je dobro što imamo dvije udruge koje okupljanju pisce za odrasle i što i jedni i drugi provodimo svoje programe, izdajemo svoje časopise i radimo na projektima. To je ono što se zove pluralizam, različite ideje i koncepcije. Naše Društvo nastalo je u stvarno izvanrednim okolnostima kad su mržnja i nacionalizam otjerali iz Društva književnika velik broj pisaca i Velimir Visković je onda inicirao osnivanje novog društva. Radilo se o vrlo aktivnim autorima čiji je rukopis itekako prepoznatljiv u javnosti. To je postalo jasno vrlo brzo nakon osnivanja HDP-a. Danas imamo dobrano preko tristo članica i članova, pet časopisa, biblioteku i niz projekata koje provode naši članovi. Treba samo pogledati književne nagrade za neku godinu, pa će se vidjeti koliko je članova HDP-a ušlo u uži izbor ili su nagrađeni. Slično je s projektima. U Društvu se radi svakodnevno i u Viskovićevu mandatu, a kasnije i u Petkovićevu, postiglo se jako puno. I u organizacijskom, ali i u proizvodnom smislu, da tako kažem. U društvo ulaze mladi pisci i donose svoju energiju i ideje. U slučaju suradnje dvaju društava ne radi se, naravno, o bratskoj suradnji. To me malo asocira na bratstvo i jedinstvo, a to u ovom slučaju nije ni moguće ni potrebno. Mi smo profesionalci u svom poslu – neovisno o tome što smo prisiljeni raditi i nešto drugo da bismo preživjeli – i probleme rješavamo kao profesionalci. U slučaju kad nam se interesi poklapaju, kad je potrebna neka zajednička akcija za sve pisce, važno je da to možemo i da predstavljamo struku. U konkretnom slučaju, surađivale su četiri udruge, Hrvatsko društvo pisaca, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade i Društvo hrvatskih književnih prevodilaca.
Koronska kriza traje već točno godinu dana. Koliko još dugo i kao društvo i kao pojedinci možemo izdržati tu pošast?
Ako bude trebalo, kao čovječanstvo, moći ćemo je izdržati od sada pa nadalje. Ne treba podcjenjivati naš instinkt za preživljavanje. Uostalom, neki su preživjeli i koncentracijske logore. I ako pandemija bude trajala dovoljno dugo, steći ćemo valjda taj imunitet krda. U tom slučaju, radit će se o jednoj od većih tragedija u povijesti. Već sada se radi o neviđenoj tragediji. Svaki dan kod nas posljednjih mjeseci umire između 20 i 30 ljudi. Zamislite sada, u onim vremenima prije korone, autobusnu ili željezničku nesreću u kojoj je poginulo 30 ljudi. Sjećali bismo je se desetljećima. E, pa mi imamo jednu takvu nesreću svaki dan. To je u slučaju da ne uspijemo zaustaviti pandemiju. Međutim, ja sam umjereni optimist i nadam se da će je cjepivo efikasno usporiti već prije ljeta, a onda do kraja godine možda i zaustaviti. Neki će imati imunitet zato što su cijepljeni, neki zato što su preboljeli, neki pak zato što se i ne mogu razboljeti i nadam se normalnijem životu.
U ovim manjim ili jačim karantenama, odrekli smo se mnogih stvari. Što vama najteže pada od tih odreknuća?
Ono što fali većini ljudi. Druženje, dodir, fina klopa u restoranima. I mogućnost da pozovem veliko društvo prijatelja.
I vi ste, doduše u nekim prošlim vremenima, često govorili o hipohondriji. Nismo li danas zbog virusa svi postali egoistični hipohondri?
Ne mislim da je čuvati se zaraze egoistično. Naprotiv, to je altruistično jer pomažemo i drugima da se ne zaraze. Ne smatram ni da je to hipohondrija jer postoji vrlo realna opasnost, a hipohondrija je pretjerani strah od bolesti. Jedino ako mislimo da je strah od korone pretjeran. O tome ima različitih interpretacija, ali broj umrlih nas, nažalost, uvijek demantira. Brojevima se donekle može manipulirati, ali broj umrlih nekako uvijek postane javan. A što se korone tiče, ispostavilo se još nešto: sva pretjerano optimistična očekivanja dosad su pala u vodu.
Ispravak netočnog navoda: Društvo hrvatskih pisaca zamišljeno je i oživotvoreno u krilu Partije., tj. SDP-a. Zašto se Ferić srami to izreći?