Premijera Belllinijeve Norme očekuje se s velikom znatiželjom jer se slavnu predstavu iz osamdesetih godina itakako dobro pamti i prepričava. Pod vodstvom Mire Belamarića i u postavu Vlade Habuneka, na sceni su se tada u raznim ulogama smjenjivale tadašnje svjetske zvijezde domaćeg porijekla poput Ljiljane Molnar Talajić, Dunje Vejzović, Venete Janeve... Zahtjevi su za pjevače golemi to više što ljudi Normu “imaju u uhu”. Za premijeru je u naslovnoj ulozi angažirana gošća Natalia Ušakova pod dirigentskim vodstvom Antonella Allemandija i u postavu Philippa Himmelmanna. Priliku da debitira u tome kraljevskom belkantističkom repertoaru 18. veljače dobila je i operna prvakinja Adela Golac-Rilović, a o tome govori:
– Norma je stvarno ogroman zadatak i kada mi je ponuđena osjetila sam veliko strahopoštovanje. Legendarna Maria Callas postavila je teško nadmašiv standard, a našoj je publici uživo poznata i interpretacija Ljiljane Molnar ili Venete Janeve kao Norme, Dunje Vejzović, Majde Radić ili Zlatomire Nikolove kao Adalgise pa s Dubravkom Šaparović-Mušović moram opravdati povjerenje, a potpuno sam svjesna da će se uspoređivati. Visoki standardi postavljeni u Normi zacijelo su stanovit teret mlađoj generaciji.
Iako ste otprije dvije godine prvakinja opere nije vam povjerena premijera. Je li to zato što prvi put tumačite tu tešku ulogu?
– Neke hvata strah od premijere zbog velike odgovornosti, ali ja ne pripadam takvima. Gosti koji su se potvrdili u ulozi imaju prednost. Zasad imam samo svoj glas i pjevanje koji su mi jedino jamstvo. A i ljudi često misle da nisi dovoljno dobar ako si ovdje. No s otvaranjem istočnih zemalja konkurencija je u svijetu postala golema. Na audicije dolaze izvrsni pjevači iz Rusije, Bugarske, Rumunjske, a preplavili su ih i Korejci. Hodanje od audicije do audicije iziskuje upornost, puno vremena. Dakako, i novca. S troje djece i s obitelji koja mi je prva, to trenutačno nije ni tehnički izvedivo.
Ipak ste se tu i tamo odlučili na inozemne nastupe.
– Kada je jedan američki dirigent bio u Zagrebu i čuo me kao Marie u Donizettijevoj Kćeri pukovnije pozvao me da tamo održim recital, a nastupala sam i u Austriji na Tirollfestu u Straussu.
Pjevali ste dosad više od dvadeset uloga opernog repertoara od Rossinija, Bellinija, Verdija, sopranske uloge različitih zahtjeva pa do hrvatskih djela. Koje preferirate?
– Teško mi je o tome govoriti. Netipičan sam glas. Počela sam kao pokretan lirski glas Bellinijem i Donizettijem i mislila da će Verdijeva Violetta u Traviati biti krajnji domet. No nakon svakog poroda glas se ojačavao, postajao teži. Dosta je to zeznuto kad nemaš svoj fah i nekolicinu uloga izbrusiš do savršenstva. Nije mi teško prelaziti iz faha u fah to više što se znam zasititi uloge koju sam puno puta pjevala pa tražim nešto novo. Kada mi je previše jednog kompozitora, drugi me počinje oduševljavati. I nakon Norme, kraljice uloga, vjerojatno ću ponovno ući u nešto novo.
Poznato je da kod takvih prijelaza često u pjevača postoji strah da se ne ošteti ili izgubi glas jer ga se ne može ponovo kupiti kao drugi instrument.
– Može se to dogoditi. Mnogo kolega strahuje, ali mi to nikada nije padalo na pamet. Mislim da se glas prije svega gubi od trauma, straha od pogrešaka, od pozornice... Mnogi ljudi imaju krize i znaju preći preko njih. Važan mi je tim kolega, korepetitora i dirigenata kojima vjerujem, ali i pedagozi poput Dunje Vejzović, Zlate Nikolove, Biserke Cvejić pa i nekoliko satova kod slavne Mirelle Freni koja me fascinirala svježinom.
