Austrijski književnik Karl-Markus Gauss na promociji hrvatskog izdanja knjige “Europa – neotkriveni kontinent” predstavljen je kao najveći živući europski putopisac. Durieux mu je još u vrijeme rata preveo “Uništenje Srednje Europe”, potom su objavili “Europski abecedarij”, da bi mu Fraktura posljednjih godina izdala četiri knjige. Kako sam kaže, u svojim putopisima piše o “progonjenim gubitnicima koji su pali pod kotače velikih društvenih promjena”. Puno je tu tužnih priča o ostacima nekoć velikih etničkih skupina kao što su crnomorski Nijemci ili pak bosanski Židovi, no njihove tragedije ublažene su odličnim stilom pisanja, s izraženim smislom za detalj i povijesnu ironiju.
Zasad ste posjetili 16 od pedesetak europskih manjina. Hoćete li pohoditi i ove preostale?
Volim ići tamo kamo drugi ne idu, u mjesta do kojih ne vozi autobus, i na čijem glavnom trgu obično nema nikoga. Nakon što posjetite mnogo manjina vidite da je njihova samoidentifikacija uvijek ista, svedena je na narcizam malih razlika, pa identitet grade samo na, primjerice, načinu ukrašavanja jaja za Uskrs. To mi više nije toliko zanimljivo, a i ne želim završiti život kao kroničar europskih manjina, zanimaju me i druge teme.
Pojedinim manjinama zamjerate što su previše konzervativne, a neke, unatoč svojoj specifičnoj situaciji, nemaju empatiju prema izbjeglicama?
Manjine su vrlo često jako konzervativne, zadrte, jer misle da im samo to može pomoći da opstanu. U istočnoj Njemačkoj žive Lužički Srbi, a jedan od njih mi je rekao: “Ako moja kći otiđe u disko, izgubljena je za našu grupu i kulturu, trebala bi subotom ići na folklor.” To nije humano prema vlastitoj djeci. Neki od njih su toliko konzervativni da mrze sve došljake, pa tako i imigrante. Mi u Austriji imamo pet autohtonih manjina uključujući hrvatsku, ali i neke nepriznate, kao što su Česi. Kad se prije 120 godina Beč pretvarao u modernu metropolu, gradili su ga češki radnici. Danas u austrijskom parlamentu trećina zastupnika ima češka prezimena, sve su to potomci tih radnika. Kod nas nema stranke bez vođe s prezimenom iz nekog dijela Austro-Ugarske Monarhije. Harald Vilimsky je lider desničarske FPO koji žele razoriti EU, htio bi da Austrija bude nacionalna država, no da su takvi zakoni vrijedili prije 100 godina, on sam danas ne bi bio Austrijanac. Iz Gradišća, najsiromašnije austrijske pokrajine, prije stotinu godina puno ljudi je otišlo u SAD. Njihovi potomci, treća ili četvrt generacija iseljenika, nađu se jednom mjesečno, odjenu narodne nošnje, slučaju gradišćansku muziku i jedu gradišćanske kobasice. Nama u Austriji to je jako drago vidjeti. No istovremeno, ako neki Sirijac u Austriji već nakon tri mjeseca ne kaže da je Austrija njegova domovina i da mu ona stara više ništa ne znači, jako se naljutimo. Od tog Sirijca očekuje se da bude veći Austrijanac od nas.
Što je najbitnije za očuvanje etničkog identiteta? Jezik, vjera?
Mislim da su važna sjećanja i obiteljska tradicija. Recimo posljednji Cimbri u talijanskim Dolomitima, govore prastari njemački kakvim se govorio oko 1000. godine. Našao sam ih svega dvadesetak i svi imaju po 80 godina. Ali uz njih, postoje i drugi ljudi, njih možda tisuću, koji se također smatraju Cimbrima iako ne govore njihov jezik i ne dijele njihovu kulturnu tradiciju. Njihov se identitet svodi na ovo: baka mi je rekla da pod Mussolinijem, kad bi te čuo da govoriš cimbrijski, učitelj bi ti pljunuo u usta. Ta legendarna priča o opakom učitelju – a slične sam čuo i u Španjolskoj i u Makedoniji – dovoljno je grozna da vam usadi identitet. Kako ne biti Cimbr kad su moji preci patili zbog toga? Neki su i puno gore prošli. Tako je s mnogim Židovima koji nisu religiozni i integrirani su u društvo, ali ako je nekome baka ubijena u Auschwitzu, tada on smatra svojom dužnošću očuvati obiteljsko židovstvo.
U knjizi “Europa – neotkriveni kontinent” pišete o preostalim Nijemcima s Crnog mora. Njih je Staljin protjerao u Kazahstan, a njihovi potomci koji su se pola stoljeća poslije smjeli vratiti iz srednjoazijskih stepa postali su, kako navodite, lijeni alkoholičari. Usto, većina i ne govori njemački. Po čemu su oni Nijemci?
Tih posljednjih tisuću Nijemaca s Crnog mora najtužniji su ljudi koje sam sreo. Onaj koga zbilja zanima što se događa kad Nijemca izmaknete iz njegova okruženja mora otići na Crno more, da vidi kako se u samo nekoliko desetljeća može promijeniti mentalitet. Staljin ih je 1941. protjerao u Aziju, na mjesta gdje njihova znanja nisu bila tražena, a ono što je bilo traženo oni nisu znali raditi. Nitko tamo nije trebao vješte obrtnike, nego obične radnike u sovjetskoj industriji. S njemačkim imenima u tom sustavu nisu imali nikakve šanse. Njih oko milijun uspjelo se devedesetih dokopati Njemačke. Ti “ruski Nijemci”, koji i danas izgledaju kao Rusi, jako su desničarski nastrojeni.
Ističete da je jedan od kriterija po kojem njemačke vlasti odlučuju o tome tko je pravi Nijemac i taj jesu li mu preci bili u SS-u?
Da, to sam prvo pročitao u novinama, mislilo se da ne može biti istina, no onda sam razgovarao s jednim odvjetnikom koji zna proceduru i on mi je potvrdio tu priču... Ako želiš dokazati da si Nijemac, najbolje je reći da ti je otac bio njemački ratni zločinac. To je zbilja nevjerojatno.
Vi sami potječete od obitelji podunavskih Nijemaca protjeranih 1945. iz Bačke?
Moji su se preci prije 300 godina doselili u Bačku iz Njemačke, ali oni se nisu osjećali kao Nijemci, nego kao podanici Austro-Ugarske, pa sam i ja danas Austrijanac sa specifičnom tradicijom jedne druge, velike Austrije. Od te populacije malo je živih. Oni su nostalgični, ali većinom nisu revanšisti ili njemački nacionalisti, niti žele natrag svoja imanja. Otac je uz njemački, govorio srpski, slovački i mađarski. Svađali su se na srpskom, a ljubavne izjave su razmjenjivali na mađarskom, pa nas djecu te jezike namjerno nisu učili. Tek kad mi je mama 2005. umrla, otišao sam prvi put u Bačku, prije nisam mogao jer su te njezine priče o djetinjstvu bile tako lijepe da se nisam želio razočarati.
Još od sredine 80-ih relativno često posjećujete Zagreb, također grad sa snažnom austrijsko-njemačkom tradicijom.
Znam da je ovdje postojalo snažno agramersko građanstvo, ali biti Agramer nije isto što i podunavski Nijemac, u Zagrebu su živjeli ljudi koje je slala bečka vlada i oni su razvili neki poseban, austrijsko-hrvatski identitet. U Zagreb dolazim jer mi je jako zanimljiv, vibrantan grad, a i zato što se u te dvije ili tri godine, koliko obično prođe između mojih posjeta, puno toga promijeni. Naročito imena ulica i trgova – kad sam bio ovdje prvi put, postojao je Trg žrtava fašizma, sljedeći put se zvao Trg hrvatskih velikana, a onda je opet vraćeno staro ime. Od mog zadnjeg dolaska promijenjeno je ime Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske... Zato sam skupio popriličnu zbirku mapi grada Zagreba. U katedrali sam vidio puno Japanaca koji radi selfije s grobom kardinala Stepinca iako ništa o njemu ne znaju, a vjerojatno nisu znali niti jesu li, u sklopu svog sedmodnevnog obilaska Europe, došli u Hrvatsku ili Belgiju. Časna sestra me uvjeravala da je ispod staklene vitrine izloženo kardinalovo tijelo iako je to nemoguće jer lice mu izgleda kao da je od alabastera. Uostalom, kršćaninu i ne bi trebalo biti važno je li tijelo zbilja tamo.
Danas mnogi pišu o hrani, no vi je rijetko spominjete, a i tada obično opisujete neku grozotu. Tako se u knjizi “Oči Zagreba” prisjećate kako vam je krležolog Enes Čengić tutnuo na tanjur oko tek pečenog janjeta?
Ta priča s janjećim okom nije toliko loš doživljaj, morao sam probiti vlastite granice, no bila je to velika čast za mene. Bio sam mlad i prijateljski su me dočekali jer se razgovaralo o novom pokušaju promocije Miroslava Krleže, da taj književnik, kojeg s pravom nazivaju Goetheom 20. stoljeća, i među govornicima njemačkog jezika dobije mjesto koje zaslužuje. Prije tri godine na Mirogoju sam nabasao na grob Enesa Čengića, istog onog koji me davnih dana počastio janjećim okom. On je tada imao 58, za mene je bio starac, a ja danas imam 62... Na svojim putovanjima sve događaje i situacije uvijek provučem kroz sebe. Svaka moja knjiga zato je i autobiografska. Tako to mora biti jer, ako napišeš knjigu s puno informacija, to je samo knjiga informacija, vodič koji nikog neće dirnuti u srce.
