U povijesnom kontekstu Providurova i Kneževa palača čine najmonumentalniji građevinski sklop u staroj jezgri Zadra. Dvije palače rasle su i transformirale se od 13. stoljeća, a koncem 19. stoljeća ujedinjene su u kompleks Namjesništva namijenjen zemaljskoj vladi Dalmacije. Tijekom Drugog svjetskog rata, nakon savezničkog bombardiranja, 80 posto zadarskog poluotoka je razrušeno, no Providurova i Kneževa palača zadržale su izvorni ambijent. Pretvaraju se u žarište kulture i umjetnosti, no razaranjem u Domovinskom ratu na gotovo tri desetljeća prekida se njihov život. Tome je sada kraj i nakon deset godina obnove Zadar je dobio novi kulturni dnevni boravak nazvan "Dvije palače" - kompleks namijenjen izložbeno-galerijskoj djelatnosti koji se prostire na deset tisuća četvornih metara.
Kneževa palača obnavljana je od 2014. do 2017., a obnova Providurove palače trajala je od 2019. do početka ove godine. Obnovljena Providurova palača, spojena u integralni kompleks s Kneževom, za javnost je otvorena u travnju, a arhitektonsku izvrsnost tog projekta potvrdila je i struka pa su arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić nagrađeni dvjema najvećim domaćim nagradama - Viktor Kovačić Udruženja hrvatskih arhitekata i Vladimir Nazor za najbolje godišnje umjetničko ostvarenje u kategoriji arhitekture i urbanizma. Upravo s njima i razgovaramo o tijeku obnove palače i budućnosti arhitekture u Hrvatskoj.
Koji su najveći problemi s kojima ste se susreli tijekom obnove Providurove palače?
Za razliku od Kneževe palače koju smo zatekli ogoljenu i statički konsolidiranu, Providurova palača bila je svojevrsna enigma budući da smo tek početkom radova ušli u njezin labirintski sklop, postupno otkrivali njezine tajne, stanje konstrukcije i uopće složenosti svih njezinih dijelova. Tijekom dugog niza godina unutar palače događale su se veće ili manje intervencije koje su gotovo potpuno usitnile, ali i prekrile izvorne gabarite prostora, odnosno sve ono što determinira prostor jedne palače za razliku od obične profane arhitekture. Taj zatečeni i teško prilagodljivi labirintski sklop niza prostorija bio je teško svladiva prepreka za implementaciju muzejskih sadržaja u jednu funkcionalnu cjelinu.
Ono što karakterizira jedan muzej je dobra i saglediva komunikacija po horizontali i vertikali, što u zatečenim gabaritima Kneževe i Providurove palače nije bilo ostvarivo. Zbog toga smo glavnu komunikacijsku transverzalu podigli na razinu drugog kata i provukli je kroz krovove palače, doslovno je utisnuli u zatečeno tkivo. Time smo omogućili jednostavan pristup svim muzejskim sadržajima, dobili smo svojevrsni belvedere na dijelovima gdje komunikacija izlazi izvan prostora krova te ujedno omogućili realizaciju dodatnih sadržaja proširenjem kompleksa u budućnosti.
Što je od povijesnih detalja unutar Providurove palače i dalje ostalo vidljivo?
Sam pojam palače nekada zvuči mnogo pompoznije nego što palače nekada mogu biti, pa tako i naše dvije palače. Budući da im je namjena oduvijek bila da udomljavaju institucije vlasti, njihova gradnja i uređenje bili su dosta oskudni, bez zidova iz klesanog kamena i umjetničkih intervencija unutar prostora palača, bez značajnijih oslika ili štukatura. Osim dva kamena stubišta i ostataka jednostavnih oslika na prvom katu Providurove palače, nismo zatekli elemente koje bi trebalo posebno štititi ili prezentirati. Nosivi kameni zidovi rađeni su iz lomljenog kamena i djelomično cigle, na način da nisu prezentni i već su tijekom gradnje bili pripremljeni za žbukanje, dok su nosive podne konstrukcije izvedene iz običnih drvenih grednika. Materijal koji nam se nametnuo pri rješavanju problema komunikacija unutar palača, izvedbu natkrivanja otvorenog atrija, ali i za smještaj instalacijske infrastrukture je čelik u raznim izvedbama.
Erker obojen u crveno postao je akcent i svojevrsni zaštitni znak Providurove palače. U pitanju je važan povijesni element na koji ste naletjeli slučajno.
Nikada nas ne obraduje nešto neočekivano, ali dobro, sve do pojave ovog erkera. Nosiva čelična konstrukcija samog erkera je godinama bila skrivena ispod sloja žbuke i pripadajuće profilacije, s ugrađenim prozorima i krovom. Jedini odmak bila su dva lika maskerona na početku i na kraju poda erkera te je postojao dogovor s konzervatorima da se oni sačuvaju. Erker je inače bio predviđen za rušenje. Građevinari su ga, prema planu, počeli rušiti, srećom sporo, tako da smo ih uspjeli spriječiti da rušenje i dovrše. Sačuvani konstrukt postao je, kako kažete, zaštitni znak i danas ga možemo sagledati u njegovu punom sjaju. Radi se o dojmljivom primjeru čelične inženjerske konstrukcije gdje su se pojedini dijelovi spajali zakovicama. Takvih primjera u našem okruženju jednostavno nema pa je ovo otkriće bilo svojevrsno iznenađenje. Erker je čak dobio funkciju fizičkog povezivanja Providurove i Kneževe palače i nije samo dekoracija u prostoru. Njegova crvena boja možda najbolje emanira njegovu snagu koja se osjeti kada mu se približimo ili ga dodirnemo.
Smatrate li da je takav pristup obnovi povijesne arhitekture i urbanih cjelina u smislu njihove sinteze sa suvremenom arhitekturom budućnost struke u vidu revitalizacije gradova.
Da nismo uvjereni da je takav stav ispravan ne bismo se upuštali u takvu avanturu s neizvjesnim završetkom. Kompleks palača je pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, ali je i dio zaštićene povijesne cjeline Zadra. Sam Zadar se nakon završetka Drugog svjetskog rata našao pred izazovom rekonstrukcije i obnove svoje povijesne jezgre koja je bila uništena čak 80 posto. Postoje dva legitimna načina obnove razorenih urbanih cjelina, faksimilna obnova ili obnova s implementacijom suvremene arhitekture. Odabravši ovo drugo i oživljavajući institut arhitektonskih natječaja, Zadar je postao svojevrsni laboratorij suvremene arhitekture koja se dobro uklopila u tkivo grada te danas funkcionira u simbiozi s povijesnim građevinama. Možemo reći da je nova arhitektura s odmakom vremena postala ravnopravni dio baštine.
Kako su Zadrani prihvatili svoj novi dnevni boravak za konzumaciju kulture?
Useljenjem odjela Gradske knjižnice te Koncertnog ureda uz nastavak izlagačke djelatnosti Narodnog muzeja, ovaj kompleks je doslovno oživio. Uz niz raznorodnih koncerata, aktivnosti koje okupljaju sve generacije, od djece vrtićke dobi do starijih sugrađana, od izložbi, promocija i prezentacija, palače su doslovno oživjele, od jutra do kraja dana, pa i noću.
U svojim projektima izlazite iz zone komfora. Koliko je u Hrvatskoj razumijevanja za to, kakvo je stanje struke kod nas?
Zona komfora u našem radu nikada nije bila tema, a još manje cilj. Hrabrost ili odabir težeg puta nije bila odluka per se. To je toliko implementirano u naše poimanje arhitekture i arhitektonskog projektiranja da nam je to normalno stanje. A kada govorimo o projektu Providurove palače, možemo reći da su reakcije naših kolega uglavnom pozitivne. Oni su svjesni da smo bez nekakve posebne namjere otvorili ili makar odškrinuli nišu u projektiranju koja je do sada bila prilično maglovita ili čak nepristupačna. Radi se o projektima na povijesnim zgradama ili na kućama u povijesnom okruženju koje su pod patronatom konzervatora, a Zadar je sa svojim spomenicima sigurno dobar primjer. U državi gdje ne postoji urbanizam ili prostorno planiranje, u državi gdje je kapital nezaustavljiv kao i bespravna gradnja, u državi koja nije u stanju zaštititi prostor, baviti se arhitekturom postalo je nezahvalno. To je glavno određenje današnjeg trenutka u kojem zajedno s kolegama djelujemo na arhitektonskoj sceni.
