Lani je pričom "Potpis" pobijedila na Večernjakovu natječaju "Ranko Marinković", a na ovom će Interliberu na Disputovu štandu u četvrtak potpisivati novi roman "Između". Zagrepčanka Kristina Gavran već deset godina živi u Velikoj Britaniji, gdje je i doktorirala.
Lani ste dobili prvu nagradu na Večernjakovu natječaju. Da nije bilo koronskih ograničenja, biste li došli na dodjelu?
Naravno da bih došla. Ovo je bila online dodjela, putem Zooma, zvuk je bio loš i nisam ni shvatila da sam upravo ja dobila prvu nagradu, iako sam znala da ću dobiti neku nagradu čim su me zvali na dodjelu.
Kratke priče pišete već dulje vrijeme?
Od Akademije dramske umjetnosti. Katkad mi je lakše napisati kratku priču, a mislim da je i moj novi roman fragmentaran i sastavljen od kratkih priča. Volim pisati priče i moja prva knjiga bila je zbirka kratkih priča. U toj knjizi pisala sam i o putovanjima, a nagrađena priča "Potpis" bila je moja prva politička priča. I upalila je. Očito je pogodila dobar trenutak.
Nije nužno da je smještena u Hrvatsku?
Ne. Prepoznaju se tu HNK i anđeli, ali može se primijeniti na bilo koju zemlju. Priča pokazuje kako su ljudi izgubili vjeru u demokraciju i kako je kapitalizam u potpunosti zavladao. U toj mjeri da građani odluče prodati vlastitu zemlju multinacionalnoj kompaniji.
U njoj smo mogli prepoznati neke političare iz Hrvatske?
Da, to je bilo namjerno. Inspiracija je sve ono što se događa u medijskom prostoru. Ja sam se samo htjela time malo poigrati i ne samo ismijati hrvatske političare nego i Apple, Facebook, način na koji oni operiraju i način na koji građani to prihvaćaju. Ako smo spremni prihvatiti zastavu s bananom samo zbog 200 kuna...
U priči ima dosta satire?
Da, što baš i nije moj žanr. Ne pišem satirički. Ovo je bio neki eksperiment. Moj stil je nježniji, suptilniji, intiman. Kažu da pišem melankolično i nostalgično.
Ni roman "Između", koji govori o ljudima koji su otišli živjeti izvan Hrvatske, nije napisan gnjevno?
Primijetila sam da kad se o emigraciji pišu romani i snimaju filmovi, kao da se očekuje od umjetnika da mora imati kritičku oštricu i progovoriti o kriminalu i rasizmu. To i jesu teme mog romana. Nije da toga nema. Ali meni se čini da je lakše o tim stvarima govoriti na intiman način. Da sam na istu temu napisala dramu i razmišljala kazališno, možda bi bila provokativnija jer kazalište je drukčiji medij, odvija se u zajednici. Ali knjiga nalaže intiman odnos s čitateljem, tu ste jedan na jedan. Mislim da nekome mogu lakše približiti neki novi svijet ili problem ako sam suptilna i nježna i ako probudim empatiju nego ako sam provokativna, skandalozna i aktivistički nastrojena. Iako u mom romanu ima i nešto o feminizmu, rasizmu, migrantskim politikama... To su provokativne teme koje i u medijima obrađujemo na provokativan način pa mi se činilo suvišnim da to radim i u knjizi. Zato sam izabrala dva lika s kojima se svatko može poistovjetiti, koji su potpuno obični i prosječni i koji se ne koncentriraju na svoje životne traume. Marko je izbjeglica koji je doživio rat, a Sandra je napuštena od oca. Oboje bi se mogli koncentrirati na traume i odlučiti biti crni. Ali nisu. Čovjek ne može odlučiti biti sretan jer na to ne možemo utjecati, ali možemo odlučiti biti pozitivni.
U romanu ste empatični prema Englezima i njihovu odnosu prema strancima koji se gradi desetljećima?
Mislim da sam i kritična i prema Engleskoj i prema Hrvatskoj. Da kritiziram i odnos prema strancima u Hrvatskoj. Ali i razumijem zašto se to na taj način događa. Ne smijemo ignorirati probleme koje Engleska ima upravo zbog migranata. Nije lako prihvatiti došljake. Treba tu puno empatije, razumijevanja, discipline. U hrvatskom javnom prostoru možete reći što god želite i neće biti posljedica. A u engleskom rasizam nije dopušten. Ako netko javno kaže nešto ružno, snosit će sankcije i to svi znaju.
Kakve sankcije?
Može dobiti otkaz. Ako je netko u Engleskoj optužen za antisemitizam, izgubit će funkciju. Ako u Hrvatskoj ispričate nekakvu šalu, reći će da ste simpatičan političar. Zbog toga je Engleska često lažno tolerantna, a u ljudima tinja ljutnja. Oni jedni druge kao da više nadziru i strašno slijede pravila. Mislim da je korona i taj lockdown potpuno različito doživljen u Hrvatskoj i u Engleskoj jer Englezi jako vole pravila. Stalno su računali koliko se ljudi smije okupljati. Bili su strašno strogi oko toga. A u Hrvatskoj ljudi ne vjeruju vladi ni ministrima, misle da im oni žele zlo. I kao da se natječemo tko će ih više zeznuti, platiti manje poreza, tko će pronaći više rupa u zakonu.
U Engleskoj ste doktorirali. Ali kako ste se snašli nakon dolaska u Englesku?
Bilo je teško emigrirati i ne bih nikada sama donijela takvu odluku, ali sam je donijela zbog privatnog života. Kao pisac i netko tko se bavi riječju i jezikom potpuno je pogrešna karijerna odluka preseliti se u drugu zemlju. Jer, nisam se snašla u tom jeziku. Znala sam engleski, ali više govorno. Doktorat sam upisala silom prilike, da dobijem neku diplomu u Engleskoj i produbim engleski. Bilo mi je jako lijepo raditi istraživanje na Sveučilištu Loughborough. Tema je bila True-Life Storytelling, a to je poseban način pripovijedanja gdje se pripovijedaju priče iz stvarnog života. Nešto između kazališta i literarnoga. U kazalištu mi je bilo lakše probiti se nego u prozi i možda sam se zato sada koncentrirala na prozni tekst u Hrvatskoj jer dramu već dugo nisam napisala na hrvatskom jeziku.
U Engleskoj imate i privatno kazalište?
To je privatna kompanija koju sam osnovala s redateljicom Tinom Hoffman. Kada sam otišla na doktorat, ostavila sam to, a Tina je nastavila i pretvorila ga u uspješno nezavisno kazalište s brojnim predstavama i projektima. Tek sam poslije napisala dramu "Papar i med" koja se isto bavi migracijom i Brexitom.
Po čemu se razlikuju hrvatsko i englesko kazalište?
Velike su razlike. Glumci tamo nemaju stalan posao, neprestano moraju ići na audicije i mijenjati mjesto gdje rade. Nema ansambla, nema kazališne zajednice. Odnos prema piscu je različit. U Hrvatskoj vlada njemački princip u kojem redatelj vlada svime. U Engleskoj se više gleda na dramski tekst, a redatelj je samo jedan od tih kotačića. Meni kao piscu lakše je u Engleskoj.
U romanu ste ispričali priču koja ima autobiografske konotacije?
Nikada je ne bih mogla napisati da nisam u Engleskoj živjela desetak godina. Nije autobiografska jer su likovi potpuno drukčiji od mene, ali bilo mi je važno zaokružiti tih deset godina u Engleskoj. Primijetila sam da se u Hrvatskoj o migraciji piše ili kao o velikom uspjehu, (a ne govori se o tome da ljudi žive u stanu s četvero drugih ljudi, što si u Zagrebu nikada ne bi dopustili), ili kao o totalnoj katastrofi. Nema balansa. Htjela sam govoriti o promjeni identiteta, promjeni odnosa s prijateljima, s obitelji, o tome kako je to biti osamljen u stranoj zemlji, ali i kako je to osjećati se strancem u vlastitom gradu. Razmišljati o osobnim pitanjima, ali ne na senzacionalistički način. Možda je to i mali oproštaj od Engleske, ali i od Zagreba. Gledala sam Zagreb kako se mijenja, ali to više nije grad iz mojih studentskih dana. To je sada drugi grad.
Kakva je sada situacija u Engleskoj?
Mislim da su Englezi jako reagirali na ovu krizu. U Hrvatskoj su ljudi naviknuti na krize. Ali ovakve inflacije u Velikoj Britaniji nije bilo od sedamdesetih godina. Strašno su zabrinuti zbog cijena energije, brinu se zbog hladne zime. Vlada velika nervoza. I velik strah, koji u Hrvatskoj ne osjećam.
Mi se u Hrvatskoj volimo žaliti?
To je dio folklora, ali to je samo maska. U Hrvatskoj se volimo žaliti da se obranimo. Na ADU su moji tekstovi znali biti crni i puni cinizma. Cinizam je tu bio umjesto romantike. Svi smo se grozili sentimentalnosti, a sad mislim da je puno veća hrabrost zaglibiti u sentimentalnost nego se braniti cinizmom. Cinizam je samo maska. Volim ga čitati, ali je maska.
Mislim da roman ima pozitivan stav prema svijetu
Ne znam je li to sretan kraj. Ne bih htjela otkriti kraj. Jako sam se mučila oko kraja i možda sam ga napisala kao utjehu samoj sebi i kao dopuštenje da izmaštam nešto što je meni san. Mislim da knjiga nije pesimistična i da ima pozitivan stav prema svijetu, a takav je i kraj. Koliko će se likovi usrećiti svojom odlukom, ne znam. Bilo bi zanimljivo za deset godina napisati nastavak romana. Vjerujem tim likovima i u njihov pozitivan stav. Ne volim pesimizam, koji se cijeni kao vrlina. Možda sam svoj optimizam izgradila s vremenom. Kao tinejdžerica bila sam dosta pesimistična. Imam i ja pesimističnih trenutaka, ali uvijek se trudim izabrati optimizam
