Najveća zvijezda ovogodišnjeg Interlibera svakako je američki pisac i profesor kreativnog pisanja na Stanfordu Adam Johnson. Ove je godine osvojio Pulitzerovu nagradu za roman ''Sin gospodara siročadi“ iz 2012. godine, u kojem se bavi Sjevernom Korejom i tamošnjom diktaturom. U Zagreb je došao na poziv Lumena koji je ovog ljeta objavio hrvatski prijevod te knjige. Johnson je u Zagrebu proveo nekoliko dana s obitelji, ali je najavio dulji boravak kada će posjetiti i obalu.
Kako ste se uopće uhvatili sjevernokorejske teme?
Prije desetak godina pročitao sam knjigu ''Akvariji Pyongyanga“ Chol-hwan Kanga o devet godina provedenih u sjevernokorejskom gulagu. To je čudesna knjiga nakon koje sam shvatio da ne znam ništa o korejskoj povijesti, o japanskoj okupaciji i ratu u kojem je sudjelovala i moja zemlja. Nakon toga mi je Koreja postala opsesija. Čitao sam punio knjiga, ali i propagandnih materijala o Sjevernoj Koreji te priče onih koji su uspjeli pobjeći.
Vi ste je i posjetili?
Jesam, 2007. godine. Teško je otputovati u Sjevernu Koreju, posebno nama Amerikancima, jer nas tamo doživljavaju kao velike neprijatelje. Pokušao sam ići preko sveučilišne razmjene, ali na kraju sam išao s prijateljem preko jedne nevladine organizacije. Dobio sam vizu na samo tjedan dana. Posjetio sam glavni grad Pyongyang, ali i Kaesong…
Jeste li imali kontakte s Korejcima, s korejskim piscima?
U Sjevernoj Koreji stanovnici ne smiju razgovarati sa strancima. Tamo ne možete sresti nijednog Korejca koji bi bio sam, uvijek su u grupama. Nemaju ni pisaca u klasičnom značenju. Ljudi koji pišu bave se državnom političkom propagandom.
U svojem romanu pišete i o umjetnosti u Sjevernoj Koreji, o opernim pjevačicama, filmskim zvijezdama?
U Sjevernoj Koreji čitava je umjetnost podređena glorificiranju vlasti. U šezdeset godina samo je jedna osoba uspjela napisati roman o korejskim logorima. Tamo nema romana. Sve knjige imaju jedan jedini cilj – slaviti režim. Kim Jong-il bio je veliki ljubitelj filma. Još za vladavine svog oca Kim Il-sunga htio je snimati filmove u Sjevernoj Koreji, ali nije imao umjetnike koji bi to mogli ostvariti. I onda je odlučio oteti slavnog južnokorejskog redatelja Shin Sang-oka koji je u Sjevernoj Koreji bio više godina.
Tada je radio propagandne filmove za Kim Jong-ila, koji je oteo i južnokorejsku slavnu glumicu Choi Eun-hee. Ona je bila inspiracija za lik glumice u mojem romanu.
Je li vaš roman SF?
Zanimljivo pitanje. Može tako djelovati, ali je li SF kada jedna država otme stranog filmskog redatelja koji onda snima sjevernokorejsku verziju filma o Godzilli? Zamislite da vam netko u Zagrebu otme nekog umjetnika na pet godina. Zar to ne zvuči ludo i kao SF? Ali to je, na žalost, u Sjevernoj Koreji realnost. 23 milijuna stvarnih ljudi tamo žive SF život koji je uništavanje ljudskosti.
A kakva je budućnost Sjeverne Koreje?
Ima malo šansi za političke promjene. Na tisuće ljudi godišnje bježi u Južnu Koreju, ali to su ljudi bez obrazovanja, izgubljeni i bez inicijative. SAD u Južnoj Koreji ima znatne snage, ali u blizini je i Kina..
