Nakon prvijenca "Sokol ga nije volio", službeno najprihvaćeniji film Branka Schmidta "Put lubenica" ostavlja dojam djela zamišljenog kao neki walterhillovski minimalistički suvremeni akcić s okusom vesterna. Rezultat je ostvarenje hollywoodskog žanra smješteno u ovdašnju tematiku i prostor, čime podsjeća na filmove Dejana Šorka koji je dosad u nas najčešće rabio taj pristup.
Središnji lik je mlađahni veteran Domovinskog rata, PTSP-ovac koji 2005. g. besciljno život(inj)ari u siromaštvu, u derutnoj kućici na obali rijeke u BiH, odmah preko granice s Hrvatskom. Poneki novčić zaradi sudjelovanjem u krijumčarenju/trgovini ljudima. Kad se utopi "pošiljka Kineza", on preuzima brigu za jedinu preživjelu (dražesna Sun Mei)...
Uz obradu zvuka i slike na svjetskoj razini, gotovo ne služeći se dijalozima, "Put lubenica" nastoji se izraziti slikom, a ponajprije uspijeva u dosljednom stvaranju odbojnog ugođaja jada, bijede i zapuštenosti okoliša u kojem borave glavni i sporedni junaci. No, spoj bosanskoposavske stvarnosti i spomenutog vesternskog duha (u filmu čak ima i pravih Indijanaca) nije baš najsretniji, jer premda svijet oko nas nije lišen kaubojskih situacija, vestern ubačen u "Put lubenica" jest onaj filmski, a ne stvarni, te se doima prilično lažnim i nametnutim, odnosno preuzetim mehanički, bez istinskog sljubljivanja s temom i prostorom.
Prikazujući nekolicinu zapanjujuće i uvjerljivo bešćutnih ljudi, Schmidt i društvo nisu zagrebli ispod površine niti su ozbiljnije proučili njihove zločinačke karaktere i životne okolnosti. Odveć dvojben ostao je i glavni junak kojemu je pridana aureola nesretnog pozitivca premda se njegovi "postupci za koje navijamo" svode na ubojitu osvetu i premda je baš on skrivio smrt ni krivih ni dužnih ilegalaca u čamčiću. Krešimir Mikić koji ga tumači zanimljivo je lice i dobar glumac, no čini se da nije imao ni dovoljno materijala ni dovoljno prostora za izgradnju zaokruženog lika. "Put lubenica" u Puli je osvojio nagradu kritičara Oktavijan te Zlatne arene za glavnu mušku ulogu (K. Mikić) i scenografiju (Mladen Ožbolt), a na Festivalu mediteranskog filma u Montpellieru nagrađen je glavnom nagradom Zlatna Antigona te nagradom za najbolju glazbu (Miroslav Škoro). (J. H.)
