Prvi kadrovi pokazuju zeleni planinski predio. Pada kiša. Potom smo u kući koja se uklapa u taj pejzaž. Gledamo čovjeka u godinama koji obavlja svoju jutarnju rutinu. Priprema doručak i sjeda za stol. Zvučna kulisa su vijesti na radiju koje s njim slušamo. Slovenska politika, vanjska politika, pa vijesti iz kulture. Spiker čita vijest o najavi programa nove sezone Drame Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani.
Čujemo da će među praizvedbama suvremenih tekstova biti i komad “Boris, Milena, Radko” Dušana Jovanovića. Muzika. A onda špica s naslovom dokumentarnog filma Rajka Grlića i Matjaža Ivanišina. Na slovenskom: “Vsaka dobra zgodba je ljubezenska zgodba”. Film “Svaka dobra priča je ljubavna priča” bit će večeras, 3. ožujka, prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZAGREBDOX u novouređenom i nedavno otvorenom kinu Kaptol Boutique Cinema.
Glumačke ikone Slovenije
Nakon špice slijedi natpis koji pojašnjava kako je Drama SNG Ljubljana od pisca i režisera Dušana Jovanovića naručila dramski tekst predstave u kojoj će nastupati troje slavnih umirovljenih glumaca Milena Zupančič, Boris Cavazza i Radko Polič. Dokumentarni film prati nastanak predstave, pokuse i razgovore autora i redatelja Jovanovića i troje glumaca, glumačkih ikona Slovenije i bivše Jugoslavije, sve do premijere koja je održana u rujnu 2013. godine.
Komad je imala priliku vidjeti i zagrebačka publika na Danima satire Fadila Hadžića u Kerempuhu. Tamo je Dušan Jovanović dobio i nagradu za najbolji tekst, Milena Zupančič i Radko Polič nagrade žirija, a Alojz Svete nagradu publike za svoju kreaciju uloge Radkove 97-godišnje majke. Svetea u dokumentarnom filmu nema, kao ni Nine Valič, koja glumi Radkovu i Mileninu kćer. Njihove su uloge u predstavi sporedne, kao što su bile i u stvarnoj životnoj priči četvero protagonista koja je upletena u dramski tekst.
U tu priču, bez naratora, uvodi nas Dušan Jovanović koji se prisjeća svog davnog prvog susreta s Milenom, u dramskom studiju SNG-a.
Pred kamerom se izmjenjuju i ostali.
Milena: “Raca, Borisa i Dušana sam upoznala otprilike u isto vrijeme, kada sam se upisala na Akademiju”.
Radko: “Milenu sam zapazio i prije nego što smo počeli ozbiljno hodati. Tada je bila u vezi s jednim glumcem, danas pokojnim”.
Dušan: “S Vinkom Hrasteljem, malim, ne previše lijepim i ne baš zabavnim tipom. Pitao sam se kako tako krasna žena hoda s jednim takvim? Mene je podsjećao na zvonara crkve Notre-Dame... Počeo sam koketirati s njom, i ona je pokazivala interes... ali ja sam tada bio u braku i nisam se odlučio energično nastupiti. To je iskoristio Rac i za mene je ta utakmica bila izgubljena.”
Radko: “Odjednom nisam si mogao pomoći, morao sam je vidjeti svaki dan... Bilo je nešto tu, neka strast, ljubav...”
Milena: “I što smo drugo mogli napraviti nego se vjenčati...”
Slijedi priča o vjenčanju na Bledu, o tome kako je mlada zaspala i kasnila. Uključuje se i Boris Cavazza koji je na vjenčanju bio Radkov kum.
A onda, u nekoliko rečenica, drama.
Dušan: “On se s njom oženio i život se nastavio... Tamo oko 1975. ja sam se angažirao oko nje i nekako smo postali intimni...”
Radko: “Meni se svijet raspao, pogotovo zato što je to bio upravo Dule... moj veliki prijatelj...”
Trenuci samootkrivanja
Milena: “Bila je to kemija... valjda su se atomi drukčije posložili...”
Od tog trenutka nadalje, poput muha koje glumci ne primjećuju, slušamo i gledamo pokuse za predstavu u kojoj umirovljena velika glumica glumi veliku umirovljenu glumicu Milenu koja se iznenada, nakon dugo godina braka s televizijskim urednikom pred penzijom Radkom, zaljubljuje u umirovljenog kapetana duge plovidbe Borisa.
Gledamo jedinstvene trenutke samooktrivanja u kojima Dušan Jovanović daje upute Radku Poliču kako da odglumi telefonski razgovor s ljubavnikom svoje žene u kojem Radko izgovara rečenice koje je, prije mnogo godina, u stvarnom životu, izgovarao Dušanu zbog kojeg ga je napustila Milena. Delikatna je to priča, dva puta pretvorena u umjetničko djelo, u kazališnoj predstavi i u filmu koji prati njeno nastajanje. Film govori o tankim i osjetljivim granicama između života i umjetnosti. Glumci, prije premijere, govore sami za sebe kako premijerna publika sigurno očekuje žutu tabloidnu priču. U filmu gledamo i nježni intermezzo stare družine koja provodi vrijeme zajedno u prirodi s početka filma, na Črnom Vrhu, u Dušanovoj planinskoj kući.
Gledamo prijateljstvo koje je nadjačalo i preživjelo životne zaplete, ljubavi, nevjere, razvode... Radko Polič govori: “Kako se sudbina poigrava s nama... Sada je Milena s Dušanom, a ja igram samog sebe u komadu koji je napisao Dušan... i sve mi se čini normalno, kad je sve baš tako moralo biti. I na kraju smo svi završili na neki način zajedno, u komadu “Boris, Milena, Radko”...
Vrijedi pogledati taj film. U njemu, u ekstenzivnim prizorima s pokusa, gledamo i slušamo dijaloge koji u stvarnosti nisu bili izgovoreni, ali u kojima glumci kao da naknadno pretresaju vlastite živote, značenje ljubavi, vjernosti, prijateljstva... sve do prijedloga Milene da svi troje nastave živjeti zajedno. Premda dubina doživljaja ovog filma ne ovisi o tome znate li priču ili ne, nećemo otkriti rasplet u završnom prizoru predstave, snimljen na samoj premijeri, koji predstavlja završni “obračun” između Radka i Borisa. A o sudbinama glumaca možda najbolje govori reakcija jedne gledateljice koja glumici, koja je upravo na pozornici, po tko zna koji put u svom životu, izvrnula vlastitu dušu, govori: “Čestitam, bilo je fantastično, smijali smo se do suza...”
Film, režiran, napisan i sniman nježnom i prijateljskom rukom, i okom koje ostaje diskretno uz svu tu indiskreciju, doista potvrđuje ono što tvrdi svojim naslovom: svaka dobra priča je ljubavna priča. A ljubav dolazi u mnogo oblika i varijacija, nenadano i u svakoj životnoj dobi.
>>Životna drama prijatelja kao inspiracija za film
