Obećavam zabavu i smijeh. U našoj romantičnoj komediji s jedne je strane sudar svjetova oličen u susretu učenice Kate Bitange i profesora iz fine splitske obitelji Tartaglia, a s druge je jedan tipični “splitski mulac”, otkriva nam redatelj Mario Kovač uoči večerašnje premijere “Lepurice” Ane Prolić, adaptacije “Pigmaliona” Georgea Bernarda Shawa koju je postavio u HNK Split.
– Glavne uloge tumače Katarina Romac i Marjan Nejašmić Banić, a splitskog mulca Franju Brtjana igra Pere Eranović. Njegov lik ima tu nekakvu posebnu sirovost, nedorađenost i neizbrušenost koju pronalazimo u ovom ambijentu. Zamislite kad on svojoj dragoj kaže: “Ne razumin se ja u kazalište, ali ti kad si na sceni, ti goriš!” – objašnjava nam zaneseno Kovač ističući kako dramaturginja Ana Prolić i on posebno vole britanske autore pa su rado prihvatili poziv da se u Splitu poigraju tekstom Georgea Bernarda Shawa.
– Već smo radili sličan projekt za Zorin dom u Karlovcu gdje smo adaptirali Oscara Wildea i njegov komad “Važno je zvati se Ernest” koji smo prebacili u okolicu Karlovca. Ana je nekoliko mjeseci radila na adaptaciji “Pigmaliona”, a kako je ideja bila da se radnja smjesti u Split, jezično nam je puno pomogao Jasen Boko. Htjeli smo da glumci imaju poseban naglasak, jezik je u predstavi praktički lik za sebe – kaže nam Kovač koji je posebnu pažnju posvetio odabiru glumaca.
– Glumačka podjela je pola redateljskog posla koji apsolutno nikome ne dajem. U upravama naših kazališta često se događa da vladaju neki drugi motivi za podjelu uloga, a ne dobrobit predstave. To je zadovoljavanje nekih drugih kriterija. Kad me mladi pitaju što im savjetujem, uvijek kažem: “Ne daj da ti itko dira podjelu!” S većinom ovih glumaca već sam ranije radio, osim s Katarinom Romac koju smo Ana i ja gledali u Zagrebu u predstavi “Kroćenje goropadnice” – kaže nam Kovač.
Ona je u toj predstavi Katarina, ovdje Kata po sinjski, a u Splitu Kate. Fascinirala ih je ta mogućnost da bude trostruka Katarina. Presudio je i njezin glumački živac, u njoj ima nešto divlje, neukroćeno, pogotovo u odnosu na njezina profesora, koji je i samom pojavom gospodin.
Brtjani su otmjeni brđani
U “Lepurici” se igraju i s likovima i s imenima. Profesor fonetike je Tartaglia, prezime koje svi stariji Splićani dobro pamte, a obitelj Hill sada se zove Brđan, odnosno Brtjan jer im je to “otmjenije”. Prodavačica cvijeća više nije Eliza Doolittle nego naša Kate Bitanga, priprosta Sinjanka iz Glavice Donje. Doajenka našeg teatra Dara Vukić pojavljuje se u ulozi babe Luce, točno 65 godina nakon što je debitirala na sceni splitskog kazališta upravo ulogom u jedinoj dosadašnjoj splitskoj inscenaciji “Pigmaliona”.
– Jako smo se zabavljali tražeći imena likovima. Smatram da treba raditi predstave koje potiču inteligenciju i razmišljanja gledatelja. Kod nas se često čini drugačije, publika se podcjenjuje, servira im se sve “na tanjuru” – naglašava Mario Kovač.
Jako se obradovao kad smo mu spomenuli njegovo kvizaštvo.
– Moje kvizaštvo ovdje raste, dobrim sam ga dijelom iskovao u Splitu. Bilo mi je to puno lakše nego doma s dvoje male djece koja stalno nešto traže i pitaju. Imao sam ovdje dva puta dnevno probe, mogao sam se pripremati za Europsko prvenstvo u kvizu koje je održano u Sofiji. Igrao sam često i pub-kvizove po Splitu, tamo je scena vrlo jaka – otkriva Kovač koji već govori lagano po splitski.
Neukroćeni splitski duh
– Znate, posao redatelja je posao nomada i uvijek smo u nekom drugom gradu, u nekom drugom kazalištu, s drugim ljudima. Poslije Nove godine idem odmah u Osijek. A Split obožavam, u klubu Quasimodo obavezno sam jednom mjesečno. Često mi zna nedostajati “ono malo divljega”, malo neukroćenog duha koji kod vas postoji. Toga u nekim drugim i sredinama nema. Prije je i moja obitelj stalno dolazila sa mnom, međutim otkako mi je kći krenula u osnovnu školu, to više nije moguće – otkriva nam Kovač kojem je ovo peta režija u gradu pod Marjanom.
