Redateljica Irena je legenda sa zeljeznice.net. Kultna ličnost među fanovima tramvaja, željeznica itd. Bravo! Samo tako dalje!

Ireni sve čestitke i nek samo piči dalje usprkos sveprisutnom hrvatskom jalu. Kako glupom čovjeku riječ nije dovoljna i ne zna stisnuti google, eto ga na. Uz program igranih i eksperimentalnih filmova na 18. danima hrvatskog filma Dobri 18. danini za hrvatski film Premda je neosporno utemeljena tvrdnja da su u sve bogatijoj ponudi filmskih festivala u Zagrebu i šire Dani hrvatskoga filma osuđeni na tavorenje na margini zanimanja kulturne i društvene javnosti, i osamnaestim izdanjem, onim kojim su konačno ostvarili punoljetnost, Dani su još jednom potvrdili svoju važnost i relevantnost. Spomenuta marginaliziranost dijelom je uzrokovana nedostatkom jasne i suvisle koncepcije, zbog čega se Dani često doimaju poput ne odveć ambiciozne smotre čija je glavna zadaća dokazivanje opstojnosti i vitalizma nacionalne kinematografije, a kojoj je natjecateljski karakter pridodan ponajprije zbog stvaranja dojma živosti i privlačenja publike. Uz nerazrađenu koncepciju, razlog marginaliziranosti Dana krije se i u određenim organizacijskim slabostima, možda ponajviše stoga što na čelu manifestacije nije neka energičnija i smislom za (samo)reklamu obdarena osoba. Na Danima, naime, sve ponajviše počiva na entuzijazmu i nerijetko volonterskom duhu ljudi uključenih u njihovu realizaciju, dakle na hvalevrijednoj spremnosti da se čitava stvar i u nezahvalnim okolnostima izvuče do kraja, ali na spremnosti kojoj nedostaje marketinškog njuha i smisla za poslovnu probitačnost. Dio nevolja leži i u činjenici da je glavni organizator Dana Studentski centar, ustanova na državnim jaslama u čijem radu pojmovi poput dobiti, marketinga i probitačnosti zacijelo ne kotiraju osobito visoko. Zahvaljujući tomu Dani ni ubuduće zasigurno neće moći računati na nečiji izrazitiji osobni angažman te će neizbježno i dalje biti predodređeni za marginu, premda sve veći broj gledatelja na svakom novom izdanju festivala jasno ukazuje da za filmskim festivalom ovakva profila neosporno postoji potreba i da bi vrijedilo detaljnije poraditi na njegovu osmišljavanju i koncipiranju. Sasvim zasluženo, jer riječ je o kakvoćom najujednačenijoj konkurenciji, u kojoj je prikazan velik broj vrlo solidnih ostvarenja, najviše nagrada na ovogodišnjim Danima pripalo je igranofilmskim naslovima. Grand prixom festivala tako se okitila humorna egzistencijalistička drama Rastanak scenaristice i redateljice Irene Škorić, hrvatski predstavnik na 14. bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana te kandidat za Studentskog Oscara. Realiziran bez riječi i isključivo oslonjen na glumačke geste i grimase, Rastanak je emotivna, atmosferična, socijalnim tonovima obojena, sjetna i nenametljivo nostalgična gorko-slatka priča o ocu i sinu koji jednog sumornog jesenskog dana na autootpad odvoze svoj stari automobil, Zastavu 101. Iako je riječ o djelu koje traje svega dvanaest minuta, njihovo kratko putovanje autorici je prilika da efektno predoči ili barem tek duhovito skicira niz tema i motiva aktualnoga hrvatskog prezenta. Od međugeneracijskog jaza, pri čemu prvobitno nerazumijevanje oca i sina postupno ustupa mjesto međusobnom shvaćanju i prihvaćanju, preko naglašena socijalnog konteksta, jer riječ je o pripadnicima obitelji iz niže srednje klase koja očito pamti i bolje dane, do odnosa prema prošlosti i nasljeđu iz nekadašnje socijalističke Jugoslavije. Kako sama redateljica tvrdi, upravo je odnos prošlosti i sadašnjosti središnja tema njezina filma, koja biva pročitana u efektnom metaforičkom ključu. Tijekom vožnje oca i sina, koje raspoloženo i nerijetko na rubu groteske interpretiraju Ivan Brkić i Asim Ugljen, autorica kadrove promišljeno oprema ikonografijom prošlih vremena, poput tri desetljeća stara kalendara te nekih naljepnica i znački. S prošlošću treba raskinuti, i to je neizbježno, poručuje redateljica, no nje se ne trebamo sramiti niti je mistificirati. Svatko od nas nosi svoju emotivnu prtljagu, a sjećanje na djetinjstvo, mladost i općenito prošla vremena, makar u obliku suvenira kakav je u samoj završnici jedan drugi stojadin, znatno nas obilježava i dokaz je naše zrelosti i spremnosti za suočavanje s budućnošću. Od prošlosti i u prošlosti ne može se živjeti, ona realno ponekad vrijedi tek šaku kuna, koliko za staro vozilo na otpadu dobije otac, no sjećanje na nju može nam pomoći u daljem životu i možda nam ga donekle olakšati. Publici na 18. danima možda najugodnije iznenađenje priredio je Dalibor Matanić kratkim filmom Tulum, drugim naslovom iz autorova planiranog šestodijelnog ciklusa posvećena ženama iz raznih krajeva Hrvatske. Vješto kontrastirajući eros i thanatos, Matanić stvara vrlo ugođajnu i elegičnu storiju o mladoj djevojci (prikladno suzdržana Leona Paraminski), studentici koja s dečkom Vukovarcem, njegovim bratom i društvom jednog ljetnog dana stiže na piknik na obali Vuke. Kad njezini suputnici odjednom nestanu, autor spretnim posezanjem za elementima nadrealnog i metafizičkog, uz vrlo sugestivnu primjenu prirodnih zvukova i šumova, protagonisticu suočava s tjeskobnom i nelagodnom svijesti o nepojmljivim tragičnim razmjerima i posljedicama koje je Domovinski rat ostavio na Vukovar. Dotad frivolna i lakomislena cura u jednom danu, štoviše tijekom tek nekoliko sati, ubrzano sazrijeva i doživljava gotovo mistično iskustvo, koje će ju trajno izmijeniti. Njezina promjena dodatno je podcrtana okvirom u kojoj joj baka pripovijeda o pokušaju silovanja kojem je bila izložena tijekom rata. Na samu početku, kad unuku omete u ljubavnom zagrljaju s dečkom, njezina je priča dobrano humorno intonirana i naglašava spomenuti frivolni ton, da bi na samu kraju poprimila dijametralno suprotno značenje. Iako iznesena praktički od riječi do riječi identično, bakina crnohumorna storija tada ima dominantan tragičan prizvuk, što u kombinaciji s prethodnom transformacijom mlade protagonistice rezultira vrlo efektnom završnicom. Ukratko, Tulum je možda najuspjeliji, najuravnoteženiji i najzaokruženiji Matanićev film, ostvarenje koje sugerira da bi se autor moguće trebao više okrenuti kratkom filmskom metru. Josip Grozdanić

slavljenje mediokriteta