Tek drugi roman iz pera publicistice i književnice s dugogodišnjim novinarskom iskustvom Božice Brkan dokazao je da je ona među autoricama koje su životno zainteresirane za društveno intrigantne teme. U prvom romanu “Lift” ta se plodna pjesnikinja bavila sudbinom novinarske lektorice, a u “Rezu”, kojem je prije tri godine za dlaku izmakla VBZ-ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman “teška” 100.000 kuna, bavi sudbinom usmrćenog hrvatskog kvalitetnog novinarskog fotoreportera koji je nekima očito bio odveć nezgodan svjedok domaćeg ratnog zločina.
S podosta precizno pisanim “Rezom”, hrvatska je literatura dobila novi važan prilog ratnoj prozi koja još ni izdaleka nije iscrpila zahvalnu temu Domovinskog rata. No, u “Rezu”, koji je autorica prigodno podnaslovila leica-romanom u 36 slika, književnicu ipak zanima puno šira vizura od jednog prljavog rata koji je mnogima potpuno nepozvan ušao u spavaću i dnevnu sobu.
Tako je Božica Brkan vrlo minuciozno i nadmoćno opisala jednu tipičnu hrvatsku tranzicijsku novinarsku redakciju u kojoj se kao na nekoj kokošjoj farmi nesilica proizvode tekstovi za široke osiromašene mase koje, doduše, barem nisu nepismene. U tom je novinarsko-publicističkom u osnovi vrlo osobnom izletavanju iz sigurnih tračnica teme o zločinačkom ubijanju iskusnog fotografa Božica Brkan oporu poslijeratnu temu ipak pomalo razrijedila usputnim i za jedan ambiciozni roman zapravo nebitnim likovima koji se nižu iz stranice u stranicu kao na nekom turobnom crvenom tepihu koji svojom moralnom prljavštinom guši ljudske sudbine. No, roman “Rez” svojim će direktnim rečenicama ipak zadovoljiti ljubopitljiva čitatelja.
