Znaš li da sam zbog tebe postao predsjednik, upitao ga je jednom Vaclav Havel, nekoć prvi čovjek Češke Republike. Nikad do kraja svjestan svog snažnog utjecaja na ljude, Lou Reed je ostao zapanjen. Političar i disident, njegov bliski prijatelj Havel potom će se mislima vratiti u kasne šezdesete, u svoj prvi posjet Sjedinjenim Američkim Državama, odakle će na povratku u Prag preko granice prešvercati pravu relikviju: album “Velvet Undergrounda”. Oslobađajući, eksperimentalni zvuk newyorškog benda predvođenog Reedovim vokalom izazvao je, ispričao je tada Reedu, senzaciju u češkim umjetničkim krugovima. Album je iskopiran u tisuće primjeraka i distribuiran diljem praškog podzemlja, prouzročivši bujicu avangardnih nastupa po skrovitim rupama unaokolo glavnoga grada koji je još uvijek stenjao pod totalitarističkom čizmom.
Kada je, koji mjesec kasnije, te 1968. otpočela invazija sovjetskih trupa na Prag, mnogi će frontmeni alternativnih bendova osjetiti na svojoj koži svu silu represije, pod optužbom da je njihova glazba protudruštvena, a sudski procesi protiv mladih glazbenika bit će direktan okidač za buđenje Praškog proljeća, čiji će lider biti i Vaclav Havel. Eto, tako je Lou Reed, i ne ustajući iz svog naslonjača, mijenjao svijet.
Počivao u miru
Taj će svijet, barem ovozemaljski, nakon 27. listopada morati dalje bez njega: uslijed komplikacija uzrokovanih transplantacijom jetre preminuo je u 72. godini života. Dan nakon smrti ponajvećeg rock avangardista, brojni slavni glazbenici i glumci odali su mu počast na društvenim mrežama s porukom “počivao u miru” (R.I.P.), iako je Lou Reed za života opetovano govorio da ga takvi izrazi posljednjeg pozdrava podsjećaju na “večeru podgrijanu u mikrovalnoj pećnici”. Cijepljen od konvencionalnosti i običaja, radije je pjevao o ne baš najbolje prilagođenim ljudima koji su htjeli biti voljeni, o ljudima koji doslovno izgaraju od žudnje za ljubavlju i zadovoljstvima koje civilizirani svijet ne drži prihvatljivim. Lou Reed i sam je bio jedan od njih.
Rođen kao Lewis Allan Reed, odrastao je na ulicama Freeporta u newyorškom Long Islandu, u obitelji negdašnje kraljice ljepote i dobrostojećeg računovođe. Zarana se inficirao glazbom, no njegov put do slave nije trajao vječnost: “Velvet Underground” dogodio se kad su mu bile tek 22 godine. Tri godine kasnije izbacuje istoimeni debitantski album, znan i kao “Banana”, za koji će Brian Eno godinama kasnije reći: “Taj album nije kupilo puno ljudi, ali tko god je kupio, osnovao je bend”.
“Dok nismo postali bend, bio sam sam, nisam imao nikog s kim bi mogao razgovarati. Onda smo uzeli stan za 30 dolara mjesečno i po cijeli dan jeli zobenu kašu jer nismo imali prebite pare pa smo davali krv i intervjue tabloidima koji koštaju 50 centi. Prvi put sam im ispričao kako sam seksualni manijak koji je ubio četrnaestero djece, a ubojstva snimao video kamerom i onda pregledavao u jednoj štali u Kanzasu”, ispričat će Lou Reed kasnije nekom novinaru.
A oni su pomalo zazirali od njega: odlazak na intervju s Reedom podrazumijevao je neobavljen posao.
Godinama kasnije, britanski Guardian pisao je kako su u dva navrata pokušali razgovarati s mrzovoljnim, za ispljunuti i ispljuvati novinara vječito raspoloženim glazbenikom. Prvog je doveo na rub suza odgovarajući kratkim, jednosložnim riječima, prijeteći prekidom intervjua. Druga, pak, Guardianova novinarska uzdanica nije dočekala kraj razgovora, jednostavno je ustala od stola i odšetala.
Kako bi sklopili mozaik te neshvatljive osobnosti, novinari su često posezali za njemu bliskim osobama, poput gitarista Sterlinga Morrisona. Ispričao je ponešto o Reedovim obiteljskim prilikama: “Njegovi roditelji mrzili su činjenicu da Lou kreira glazbu i da se vucara unaokolo s jadnicima. Kad je zaradio hepatitis zaključali su ga. Uvijek sam se bojao njegovih roditelja, jedini razlog zašto sam se ponekad družio s njima bila je ta konstantna prijetnja da će ga zatvoriti u ludnicu”.
Jedan akord je dovoljan
To su mu, u konačnici, i priuštili. Kad je izjavio da je biseksualac, priuštili su mu terapiju elektrošokovima koja ga je trebala izliječiti. Neki će reći da su pomogli nastanku jednog genija. Singl “Walk on the Wild Side” postat će himna Donjeg Manhattana 70-ih. Pjesma je bila veliki hit, pa su rock kritičari, a pogotovo njegova diskografska kuća RCA, očekivali da će Reed nastaviti graditi uspjeh novim komercijalnim albumom koji će zacementirati njegov ugled jedne od rock megazvijezda. No, on je izabrao, sasvim svjesno i namjerno, učiniti suprotno. Prošetao je dalje svojom divljom stranom, svojom tamnom stranom, a ishod je bio album “Berlin”, priča o nasilnom ovisniku o drogama i njegovoj djevojci prostitutki. Lou Reed je rekao svojim fanovima da će ih potpuno uništiti. “Ovaj album će vam pokazati da se ne šalim”, poručio je.
Zaista, tematika Reedovih pjesama još je dublje zagrebala po samom dnu: teške droge, ubojstva, prostitucija, transseksualne orgije... Vođen maksimom po kojoj je “jedan akord sasvim dovoljan, dva su već pretjerivanje, dok ste s tri već u jazzu”, imao je snažni utjecaj na američku kulturu uvodeći avangardni rock, pop-art i pjesme o životu na ulici, narkoticima, otuđenju i nasilju u mainstream glazbu. Način na koji je Lou Reed u svome radu prilazio temama smrti, ovisništva i pomaknutog stanja svijesti, nije bio po svačijem ukusu, ali je zato nepovratno proširio rječnik rock glazbe, presudno utječući na poetike Davida Bowieja, The Stoogesa ili U2, na stvaralaštvo Joy Divisiona, Talking Headsa ili Nirvane. Njegova suradnja s ocem pop-arta Andyjem Warholom smatra se jednom od najvažnijih kolaboracija u suvremenoj kulturi.
Nakon godina provedenih u ovisnosti o alkoholu i drogi, zrelost mu je donijela i smiraj uz glazbenicu Laurie Anderson. U intervjuima progovara neka novopronađena duša, pa prije desetak godina izjavljuje: “Ja sam humanist koji poštuje zdravu hranu i prakticira t’ai chi. Ovo su užasno gruba vremena i mi stvarno trebamo pokušati biti što je moguće bolji jedni drugima.” Lou Reed, trijezan već desetljećima, počeo je koristiti svoju umjetničku platformu da se izjasni u korist ljudi u potrebi, pa postao gorljivi pobornik mirovnog aktivizma. Pjesmu “Perfect Day” naširoko koristi kao mantru za svoje humanitarne inicijative, koja je eruptirala 1997. kada je skupa s kolegama Bonom i Eltonom Johnom prikupio više od tri milijuna dolara za neprofitnu udrugu koja pomaže djeci. “Nikada nisam bio više impresioniran s izvedbom jedne od mojih pjesama”, izjavio je tada neki novi Lou Reed, koji se svim srcem posvetio oboljelim od AIDS-a i prikupljanju sredstava za homoseksualnu zajednicu. Moglo ga se vidjeti i na humanitarnim koncertima nakon tsunamija u Japanu, a na petu godišnjicu rata u Iraku naglasio je potrebu za alternativama vojne akcije. Čulo ga se i 2011., kada je podržao pokret “Occupy Wall Street”, kada je podigao svoj glas kao jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih umjetnika svoga grada.
Snažan utjecaj tijekom sedam desetljeća dugog iznimnog života imala je i vjera. U mladosti je često isticao odanost judaizmu (“Naravno, nisu li to najbolji ljudi?”), da bi kasnije iritirao svoju zajednicu antisemitskim izjavama, zbog kojih će mu Izrael svojedobno zatvoriti vrata svojih koncertnih dvorana. Jedina religija, zapravo, koju je dosljedno i otvoreno proklamirao bila je muzika.
“Rock ‘n’ roll je moj Bog. To je jedna opskurna snaga koja može mijenjati živote“, rekao je jednom. “Najvažniji dio moje religije je svirati gitaru. Rock ‘n’ roll je predivan, ljudi bi trebali početi umirati za nj. Biste li umrli od ljepote? Ja, mislim, bih. Uostalom, svi veliki bluzeri već su mrtvi. Ali život postaje sve bolji i bolji. Ne želim umrijeti sada.” Pa, ipak, Lou Reed danas negdje kroči divljom stranom.
