Šegrt Hlapić intrigantna je tema, mislim da nema hrvatskog redatelja kojem nije palo na pamet da radi film o njemu – kaže Silvije Petranović, redatelj zaslužan što je lik koji je stvorila Ivana Brlić-Mažuranić nakon uspješnog animiranog serijala oživio i u igranom filmu. Nakon prekjučerašnje svečane premijere, “Šegrt Hlapić” od danas se prikazuje na redovnom kinorepertoaru.
– Radi se o vrlo složenoj građi – kaže Petranović o mogućim razlozima zašto tako dugo nije bilo igrane verzije.
– Naime, riječ je o pikarskom romanu, to je roman ceste gdje se epizode događaju bez nekog redoslijeda i najave, likovi se pojavljuju i nestaju... Ta složena struktura “road-movieja” bila mi je velik izazov. Zanimalo me da uđem u sve ono što je teško. Kažu da je teško oživjeti neko vrijeme i raditi s djecom, mi smo sve to pokazali izuzetno dragim, lakim, uspješnim... Jedino se pokazalo istinitim da je zahtjevno raditi sa životinjama, ali smo si olakšavali uz pomoć digitalne tehnologije – ističe redatelj.
Jeste li željeli premostiti neki problem time što ste pomaknuli da se radnja filma odvija nešto kasnije nego u romanu?
Roman je nastao 1913. godine, prije Prvog svjetskog rata, ali sam radnju pomaknuo između dva rata. Tako smo dobili kostime koji su nam bliži, vozila iz toga vremena koja su nam bliža jer nisam želio biti rob vremena. Ideja je bila da kad dvoje djece snimam usred nekog polja ili pejsaža da publici djeluju malo izvan vremena. Želio sam biti vjerodostojan, a opet pomalo “labav”. Nisam želio da suvremena djeca dožive film previše stisnuto.
Zato ste se odmaknuli od viktorijanskog, dikensovskog izgleda koji bismo možda očekivali? Djeca u filmu nisu musava, možda su i previše ispeglana...
Moraju biti ispeglana, u tome moramo biti točni. Ivana Brlić-Mažuranić jest bila malo nadahnuta “Oliverom Twistom”, ali to je viktorijanska priča, posve drugo doba, druga energija, mračna energija. Roman Ivane Brlić-Mažuranić pun je svjetla, tople energije i ona se u njemu oslanja na bajke “Mačak u čizmama” i “Princeza na zrnu graška”. Imala je svijetao pogled na svijet. Uz Hlapića koji je optimističan i hrabar, to je romanu pomoglo da bude originalan i autohton. I da ostane takav stotinu godina. Želio sam biti vjerodostojan u vizualizaciji, a osobito se ponosim crvenim čizmicama kao “dress-codeom” superjunaka. Šegrt Hlapić je svojevrsni preteča superjunaka, doduše, realističnih junaka jer je priča realistična. To je sve uvijek na granici mogućeg, ali je moguće. I ja sam išao za tim magičnim realizmom.
Nakon serijala o Harryju Potteru, videoigrica i općenito ubrzanog sazrijevanja djece dosta se promijenio koncept dječjih filmova, dok vaš film djeluje više kao dječji film “starog kova”. Jeste li razmišljali o tome?
Nisam opsjednut Harryjem Potterom, iako su ga djeca jako dobro doživjela. Ivana Brlić-Mažuranić napisala je klasičnu priču i tu nije trebalo biti nikakvih kerefeka. Nisam imao nikakve uzore, ma kakvi, ali zbog ovog sam filma išao na set “Olivera Twista” Romana Polanskog. Bio sam u Varšavi, scenograf Allan Starski pozvao me da vidim što i kako rade, i zaprepastio sam se do koje je mjere Polanski radio taj film na klasičan način. Pitao sam se otkud takav redatelj ide u priču na pomalo retro način, ali sam shvatio da je to pravi pogodak. To je jako teško, nema instant rješenja i čarobnih štapića, to mi je pomoglo da “Šegrtu Hlapiću” priđem s velikim poštovanjem.
“Koko i duhovi” imao je osamdesetak tisuća gledatelja. Koliko vi očekujete?
Nemojte mene to pitati. Ne želim kalkulirati s brojkama, u tome sam realan. Imali smo testne projekcije, djeca su bila oduševljena, neki odrasli su na kraju i zašmrcali. Meni je to glavna nagrada.
iako mi razgovor s redateljem ne ulijeva povjerenje i nije me ni najmanje zaintrigirao,dat ću filmu šansu.Pogledat ću.