Ugledni francuski prozaik Mathias Énard hrvatskim je čitateljima poznat po romanima "Busola" i "Zona". Fraktura mu je sredinom prošle godine objavila i (čini mi se) peti roman "Godišnji banket bratovštine grobara" u prijevodu Ivane Šojat (koja zaslužuje posebnu pohvalu) i pod uredničkom paskom Romana Simića. Énard, kojeg vole nagrade (dobio je, između ostalih, i Goncourtovu nagradu), u ovom se romanu bavi francuskom provincijom, i to departmanom Deux-Sèvres koji se nalazi u blizini Biskajskog zaljeva i poznate turističke meke La Rochellea. Metaforički rečeno, pisac se vraća na mjesto zločina jer je rođen i djetinjstvo proveo baš u tom, autentičnom i pomalo zabačenom dijelu Francuske o kojem je sada napisao pomalo zbunjujući roman. Ili bolje rečeno, roman u romanu. U jednom dijelu romana Énard se bavi mladim antropologom Davidom Mazonom koji napušta Pariz i odlazi u ruralnu Francusku kako bi dovršio doktorsku disertaciju na temu života na selu u 21. stoljeću.
Tema je to koje se ne bi posramio ni Houellebecq. Osim Mazona, pisac nas upoznaje s lokalnim stanovništvom kod kojeg nestabilni i povodljivi Mazon stanuje i koje pokušava intervjuirati kako bi napisao doktorat. Pri tome postupno gubi interes za parišku zaručnicu i akademsku karijeru te pronalazi idealnu partnericu u farmerici Lucie koja živi s ostarjelim djedom i zaostalim bratićem u jednoj krajnje krhkoj i netipičnoj, ali zato i prilično slobodarskoj zajednici. Mazon se u La Pierreu-Saint-Christopheu koji gubi stanovnike, pa onda i stalnog župnika, bori s prirodom i njezinim izazovima, ali se i mazohistički prepušta živopisnim ljudima koji ga malo-pomalo osvajaju svojim ekscentričnostima i osobnostima.
Među njima posebno mjesto pripada provokativnom slikaru Maxu koji u močvarni kraj donosi dašak umjetničke pretencioznosti, a pomalo i razvratničkog ekshibicionizma. Potpuno drugu ulogu u romanu ima opskurni lik lokalnog apolitičnog načelnika i grobara Martiala koji se zapravo nameće kao alternativni glavni lik ovog romana. Upravo je Martialu i godišnjem tradicionalnom banketu bratovštine grobara Énard posvetio središnji dio romana koji se u ovoj prozi našao kao svojevrsni uljez, ali i kao hommage francuskom literarnom prvaku Rabelaisu i njegovim slavnim opisima gozbi. No nije se Énard zaustavio samo opisu totalnog prežderavanja i opijanja raspomamljenih grobara koji tri dana (i tri noći) ne trebaju nikoga pokapati, nego je u ovom romanu ispisivao i burnu povijest Francuske obogativši ga, ali i opteretivši nebrojenim reminiscencijama i činjenicama. U svemu tom literarno-povijesnom obilju i pravom eruditskom tsunamiju, čitatelj može lako izgubiti fokus i zaboraviti i na Davida Mazena i na današnjicu u kojoj se jedan dio romana ipak odvija. Posebno je sporna činjenica da je Énard ničim izazvan u realističnu i na mahove izuzetno mračnu priču, uveo i temu reinkarnacije, što je omogućilo daljnje žanrovsko raslojavanje ovoga štiva. I u svojim ranijim romanima Énard je pokazao da mu ne nedostaje imaginacije. Ali, pišući o području u kojem je proveo djetinjstvo, njegova je mašta evoluirala i domalo eksplodirala. Pri tome se Énard energično i vehementno poslužio i tuđim citatima i tuđom poezijom, napisavši tako roman koji je poput neke likovne instalacije u koju je umjetnik vizionarski ugradio i vlastite i tuđe zamisli i materijale, ne pitajući se hoće li krhki temelji izdržati sve te naslage iskustva, sjećanja, a ponekad i snovitih meditacija.
I u ovom romanu Mathias Énard slavi veličinu francuske kulture i povijesti iako mu to možda i nije bilo u prvom planu. Ali slavi i snagu i veličanstvenost prirode i želi afirmirati ruralno u odnosu na urbano. Zbog toga je "Godišnji banket bratovštine grobara" i ekološki roman par excellence. Djelo apsolutno uključeno u gotovo sve aktualne globalne teme svodeći ih ipak na mjeru ljudskosti i tzv. običnog čovjeka. U moru francuskih literarnih hipstera ili hipsterskih oponašatelja, Énard je u prvom redu autentični čovjek, ali i rasni znanstvenik od krvi i mesa. A takav mu je i ovaj iznimno sadržajan, ali i silno pretenciozan roman u kojem mane ipak nisu brojnije od prednosti.
