Nastavlja li četvrti roman Gorana Gerovca "Satanaelovo evanđelje" putom koji je autor prije šest i pol godina naznačio romanom "Sjever je mjesto tame"? I da i ne. U novom romanu Gerovac se poigrao žanrom punokrvnog krimića, ali je odaslao i dvije važne poruke, urbi et orbi. Prvo, sada je već potpuno zreo za pisanje drame, jer bi se "Satanaelovo evanđelje" uz male dramaturške intervencije moglo pretvoriti u doista intrigantan suvremeni dramski tekst koji bi mogao zainteresirati redatelje teže kategorije. A drugo, Gerovac se ovim romanom ne nudi nekom filmašu koji želi snimiti film s odjekom, nego kao da provocira producente da mu povjere i redateljski posao. Kao da je ovaj roman napisao redateljskim okom i redateljskom rukom, vrlo precizno, s filozofičnim uvodom i pomalo maglovitim krajem u kojem redatelj namjerno ne želi pokazati ono što bi gledateljima trebalo biti jasno samo po sebi. A između te kontemplativne uvertire, u kojoj pisac Gerovac progovara o temi religije kojom se opsesivno bavi, i kraja romana umetnuta je beskrajno pitka i zanatski odlično provedena priča o jednom doista brutalnom i bogohulnom ubojstvu omiljenog svećenika i navodnog pedofila Petra Jazbinšeka, i to u neimenovanom gradiću koji ipak nije predaleko od nadbiskupijskog središta i koji još uvijek vida svoje ratne rane. I tu je Gerovac na svom terenu.
Opisujući lokalne beskrupulozne moćnike koji ne mogu apsolutno ništa bez podrške Katoličke crkve koju zapravo preziru, opisuje i gustu mrežu špijunskih i ideoloških mreža koje su ispreplele i najmanja ljudska staništa u kojima se, na prvi pogled, više nema na čemu zaraditi jer je sve što je vrijedilo ili uništeno ili propalo i preprodano. Ali, građevinsko je zemljište poput zlatnih poluga i s njime se uvijek može mešetariti, pa se i u sigurnom crkvenom zakloništu mogu planirati i dogovarati zločinački poslovi i stvarati paktovi koji djeluju potpuno neprirodno. Naravno, gotovo svaki krimić treba svog dobrog, a onda, ravnoteže radi, i lošeg policajca. E sada, je li iskusni inspektor Kangrga zvan Lep dobar ili loš policajac, osjetljivo je pitanje na koje će svaki čitatelj morati odgovoriti u ispovjednoj tišini svoje duše. On je inače po nacionalnosti Srbin, što nije nevažna informacija, pogotovo u našim manjim gradovima u kojima svi znaju sve o svakome. Kangrga je svakako i više nego zahvalan lik, i to pogotovo uz svog mladog i ambicioznog pomoćnika Čifa koji je unatoč mladosti itekako spreman za zaplotnjaštvo i kadrovske igrice u sivoj zoni. Iako ih crkva pokušava kontrolirati u istrazi doista ritualne i krajnje blasfemične smrti njihova "fensi" svećenika koji ima i pomalo čudnu sklonost prema bogumilima, Kangrga i Čif kao da idu svojim putem, ne osvrući se previše ni na lokalnog svemoćnog budžovana Satrapa koji je, nogometnim rječnikom rečeno, u sigurnoj poziciji da zabije gol odluke, napravio nekoliko poteza viška pa je morao na brzinu otići s pljačkaške pozornice.
Da bi dočarao svu jezovitu pitoresknost provincijskog središta, Gerovac uvodi čitav niz slikovitih, donekle i metaforičkih likova poput Najbliže suradnice (koja se seksualno podaje Satrapu pritom ga špijunirajući), monsinjora Šolca koji je crkveni "čistač" neugodnih tajni zadužen i za držanje situacije pod kontrolom te tajanstvenog i neuhvatljivog Djeda koji je simbol neke ekspresionističke udbaško-bogumilske mafije. Tu je i Yusuf iz susjedne nedobrosusjedske zemlje koji je naučio znanje u jugoslavenskim vremenima, kada su podzemljem harali Bulatovićevi ljudi s četiri prsta, ali i lik Žena-Gej prepun tajni i izazova ili Duh Sveti, neka vrsta alegorijskog Jože Manolića. Svi su oni dio zapleta ovog satanaelovskog romana koji dobre duše pretvara u loše, ali i ne pomažu nam baš u njegovu raspletu, barem što se tiče raspleta u ovoj "dolini suza" koja to doista i jest, bez obzira na oksimoronske interpretacije. U "Satanaelovu evanđelju" Gerovac se odmaknuo od satire, ali nije ju potpuno izostavio. Ipak, odlučio se za prohodnije štivo od romana "Sjever je mjesto tame", čiju je distopijsku tendenciju naša današnjica dovela u pitanje, što znači da Gerovac ima i karakteristike proroka. Ali, ne bojte se. "Satanaelovo evanđelje" nije roman o prorocima, nego o porocima, koji su ljudima znatno bliži i dopadljiviji. Vjerojatno će im takav biti i ovaj roman.
