Ovaj je roman tipičan primjer priče u kojoj autorica jednostavno nije znala stati, te je zbog prevelikih ambicija uništila vlastito djelo. Početak, zapravo dobre dvije trećine romana, zanimljiv je i napet, ali kada sve krene prema raspletu autorica se potpuno izgubi i počne gomilati moguća rješenja, a svako sljedeće je neuvjerljivije od prethodnog.
To je roman “Laži, laži, laži” Adele Parks (Stilus, urednik Jakov Lovrić, prijevod Hana Klark Ustolin, 129 kuna), koji je zbog svoje glavne linije priče ipak vrijedan pažnje. Taj dio priče bavi se problemom koji u suvremenom vremenu ima sve više ljudi, a to je neplodnost. U središtu priče je bračni par s jednim djetetom u pokušaju da dobije i drugo. Muž će tada saznati da je potpuno neplodan, što baca posve novo svjetlo na činjenicu da je njegova supruga rodila kćer. U začaranom krugu teškog alkoholizma i još težih bračnih svađa dogodit će se ono najgore, dijete će teško stradati pod kotačima njihova automobila. Nakon te nesreće, u kojoj djevojčica preživi, ali se zbog teških ozljeda oporavlja dugo i teško te mora odustati od životnog sna da postane balerina, počinje druga dionica romana. Sada je muž u zatvoru, a žena pokušava za sebe i dijete izgraditi novi život. I do tog trenutka sve u romanu štima, štoviše, taj dio priče funkcionira i kao uzbudljiv psihološki triler, ali i kao mnogo ozbiljnija priča o disfunkcionalnoj obitelji u kojoj oni koji bi trebali biti odrasli ne uspijevaju donijeti ni jednu jedinu zrelu odluku.
No zbog načina na koji je propuštena prilika da se poentira na značajnoj društvenoj temi, a sve zbog guranja priče u neke žanrovske okvire (čini se da u psihološkim trilerima nikada nema dovoljno obrata i iznenađenja), ovo je i roman koji jasno pokazuje da utjecaj popularnih i tiražnih žanrova ne mora uvijek biti dobar za priču. Ujedno je ovaj roman i primjer da gomilanje likova, koji su doslovno nakalemljeni na glavni dio priče, ne mora dati dobre rezultate, jer samo jedan suvišan lik u stanju je odvući priču na stranu - neuspjeha.
