Mjesec dana bit će u Radničkoj galeriji u Zagrebu izloženi "Kasni radovi" Ede Murtića. Galerija advokata Hanžekovića trudi se dati birani sadržaj, a s Murtićem mu je to zajamčeno osobito kad mu je kustos prvo ime iz današnjega kruga intelektualaca, povjesničar umjetnosti i književnik Zvonko Maković.
Kod Murtića je odavno detektirana opipljiva energija – i u sadržaju i u pokretu, kako je to primijetila kritika, no nije ni morala jer to lako ustavnoljava i svako laičko oko. A Maković upravo i ide tragom Murtićeve stvaralačke energije. I dokazuje nešto ipak neočekivano. S godinama jenjava svaka energija, pa bi se očekivalo da će i Murtićeva. Ali ne!
Bilo je općepoznato da Murtić posjeduje onu životnu vitalnost kakva je do kraja pratila Picassa. Maković dokazuje dugovječnost Murtićeve slikarske energije do kasnih godina njegova stvaralaštva. Brzi i siloviti pokreti ruku pa i tijela ostali suduboko prisutni su u njemu i kao čovjeku, i kao umjetniku, uočava Maković. "Čvrste i sigurne geste na krajnje jednostavan način određuju i ovdje strukturu umjetničkog djela" piše kustos Maković.
Na izmaku tisućljeća, kasnih 90-ih, Murtić je slikao istarske motive u svome Vrsaru. Ocijenjeni su slikarski iznimno svježima. Istom "manirom" nastavlja sve do svoje smrti.
Uvijek je tu ravnoteža između predmetnoga i apstrakcije, bilježi Maković. Čak i kad slikani motiv naziva "Starom maslinom" (2004), što slika uvjerljivo prenosi cjelokupnom slikarskom materijom.
