To što su pjesme koje pjevaju središnje junakinje, ženski trio Dreams, trećeligaški ulickana imitacija soula, (nekadašnjeg) r&b-a i srodnih stilova kakvima su u povijest ulazili tamnoputi pop-rock izvođači 1950-ih i 1960-ih ide na živce, ali je logično i prihvatljivo.
Jer, jedan od elementarnijih razloga zašto su te, tadašnje pjesme postale klasici jest taj što su bile (i ostale) iznimne i što ih ne može napraviti kad se tko sjeti.
No, za osam Oscara nominiran dobitnik tri Zlatna globusa (glazbeno-komični film, sporedna muška i ženska uloga /E. Murphy i J. Hudson/) predugačak je mjuzikl utemeljen na istoimenu broadwayskom hitu iz 1981.
Priča neslužbeno oslonjena na uspon Diane Ross i ženskog vokalnog trija The Supremes, producenta/glazbenog mogula Berryja Gordyja Jr.-a (Ikea Turnera?) i glazbene tvrtke Motown sastavljena je od niza otrcanih stereotipa, tanušnih, slatkasto slikovničarskih prizora neskriveno naciljanih na lakogledljivu dopadljivost.
Nedostatak duše u filmu o soulu pokušava se prikriti površinskom kićenošću scenografije, kostima i rasvjete, elegantnim pokretima kamere i spotovski (pre)dinamičnom montažom.
Zanimljivijih sastavnica, kao što su "usputan" i baš zato dojmljiv prikaz rasizma te gluma Eddieja Murphyja (u ulozi pjevača, mješanca Jamesa Browna, Marvina Gayea, Smokeyja Robinsona, Jackieja Wilsona, Ikea Turnera) i Jamieja Foxxa, ima premalo da bi cjelinu izvukle iz kaljuže saharinske banalnosti. (J. H.)
