1. DARK SIDE OF THE MOON (1973.)
- Pink Floyd
Dan kada je
glazba postala matematika
Pink Floyd jesu bili i ostali velik band, s Barrettom shizofreno
maštoviti, s Gilmourom i Masonom perfekcionistički odličnici koji će
“vrhunaravnost svoje progresive” crpiti isključivo iz nemaštovitosti
suvremenika.
Dan kada je glazba postala matematikom, bio je dan diplomiranja Pink
Floyda na sveučilištu postignut suprotstavljanjem instrumentalnih tema
(“Speak To Me”, “On The Run”, “Any Colour You Like”), potencijalnih hit
singlova (“Money”, “Breathe”, “Great Gig In The Sky”) i građenja
atmosfere u službu glazbe kao znanosti (“Brain Damage”, “Eclipse”, “Us
And Them”).
“Dark Side Of The Moon” je savršena studijska iluzija proizvedena u
laboratoriju i kao takva funckionira kao doktorska radnja kroz filtre,
katalizatore i pacemakere pacijanata. Portishead i Flaming Lips
mutante. Ali čak i Pink Floydi su morali jednom napustiti studio i
izaći na ulicu - odakle je sjala svjetlija strana Mjeseca. Razumijemo
se? - (AJ)
Iz mamurluka ranih
sedamdesetih, kada je postalo jasno da glazba ne može promijeniti
svijet, izronio je konceptualni prog-rock ep “The Dark Side of the
Moon” i kapitalizirao na propasti te romantične ideje, odvevši do tada
uglavnom sjajan band i rock kao takav u slijepu ulicu iz koje više nije
bilo povratka.
Doktorski projektiran i precizno konstruiran do najsitnijih detalja,
sofisticiran i inteligentan, seriozan i fokusiran, album je zasnovan na
temeljito krivoj premisi - da se glazba može pojmiti razumski više nego
instinktivno. I zato je u svoj svojoj tehničkoj i audio
besprijekornosti lišen one zadivljujuće lakoće, neuhvatljive i varljive
energije što ponajprije udara u želudac i koljena, pa tek onda u
glavu. Učinivši to, “The Dark Side of the Moon” je zadao težak udarac
rocku kao pokretačkoj energiji, anestetizirao ga te prepustio
nostalgičnim audiofilima i pasivnim sanjarima koji u uživanju marihuane
traže smisao života.
Mirijada studijskih efekata i audiomanipulativnih intervencija stvara
atmosferu i iluziju smisla tek gledajući u širokom kontekstu
longplejke. No, u svojoj biti, album je kolekcija mekih, aspirinskih i
nadasve prosječnih primjeraka onoga što će se kasnije zvati adult
oriented rock, a koje je i sam Waters čak i mnogo puta kasnije
uspijevao autorski nadmašiti. - (AH)
2. TROUT MASK REPLICA (1969.) - Cpt.
Beefheart
Don Van Vliet alias Captain Beefheart bio je Zappin najbliži glazbeni
rođak i predak Francija Blaškovića. Odjek njegova pečata povijest voli
prepoznati u kakofoničnom i avangardnom albumu čija dadaistička
arhitektonika duguje privatnim druženjima s Frankom Vincentom Zappom
(nimalo slučajno producentom odnosnog albuma), i Tomu Waitsu koji mu
maše iz budućnosti. Totalna kreativna sloboda rezultirala je čudnim,
apstraktnim tragovima rhythma & bluesa, garažnog rocka,
instrumentalnih improvizacija, eksperimentalnih do mjere slušnosti.
Ljudi navučeni na psihodeliju, razumijevanje nerazumljivog,
apsorbiranje neslušljivog - u dvostrukom su albumu “Trout Mask Replica”
prepoznali nešto jako moderno, drukčije, ingeniozno post ovo ono. Pling
plong je dobio veliki misaoni back up. Ne nosite maske, niti se
koristite replikama. - (AJ)
3. PET SOUNDS (1966.) - Beach Boys
Navesti Pet Sounds kao “omiljeni album” postala je navikom upućenih još
od izvornog objavljivanja 1966, no vremenom je postalo očito da je
njegova kičma sastavljena od samo dvije doista velike pjesme. Prva je
“God Only Knows” koja otvara originalnu A stranu, a čiju kvalitetu ne
može osporiti ni najokorjeliji mrzitelj Briana Wilsona. Druga je
“Wouldn’t It Be Nice”, a premda ni prerada tradicionala “Sloop John B”
nije loša, to je premalo za jedno od najrazvikanijih djela 20.
stoljeća. Da se Wilson - ovdje totalno pod utjecajem svog idola Phila
Spectora - odlučio na singl umjesto na album, bila bi to jedna od
najvećih “malih ploča” ikada. Ovako Pet Sounds možemo uvrstiti tek na
listu najsvetijih pop-kulturnih krava šezdesetih. - (DL)
4. CLOSER (1980.) - Joy Division
Teorija zavjere primijenjena u pop rock kulturi na britanskom je
poluotoku imala svoje glorificirajuće trenutke upravo u zidanju
panteona za kultne darkere i depresivce Joy Division. Band samoubijenog
Iana Curtisa bio je kratkog bljeska (dva albuma) i plauzibilnog
intenziteta (klavijature, duboki, hermetični vokal, pragmatična ritam
sekcija), a poglavito upitne liričke dimenzije koja je najzagriženije
fanove i idolopoklonike izvlačila upravo iz mase ljudi koju su voljeli
upijati tuđu alijenaciju i patnju, prepoznajući je kao svoju. Da se po
vješanju glavnog patnika i zaključivanju diskografije albumom “Closer”
nije dogodio New Order, vjerovao bih kako su Joy Division bili općim
mjestom britanske glazbe. Ovako, ostaju udaljenije nego što naslov
albuma sugerira. - (AJ)
5. IS THIS IT (2001.) - The Strokes
Rock and roll, čak i onaj najbolji, u sebi uključuje stanovitu pozu.
Razlika između The Strokesa i njihovih velikih uzora krije se u tome
što je mladi newyorški kvintet razbarušeni nehaj doveo do granice
apsurda: ispod pomno proračunate “rock-chic” površine ne pulsira
ni jedna originalna ideja, ništa što The Kinks i The Jam prije 25 ili
35 godina nisu zamislili i odsvirali bolje. Istina, mladenački šarm u
nekoliko doista uspjelih pjesama poput “Last Nite”, neupitan je, no u
usporedbi s, primjerice, jednako mladim Stoogesima iz 1969., Strokesi
se doimaju poput rock’n’roll kindergartena. Objavljen u kasno ljeto
2001., osrednji “Is This It” je dočekan kao album koji će spasiti rock.
Nažalost, na dva sljedeća, još slabija izdanja, Julian Casablancas i
ekipa pokazali su da ne mogu spasiti ni vlastitu karijeru. - (DL)
6. METALLICA (THE BLACK ALBUM) (1991.)
- Metallica
Metallica je osamdesetih godina snimila četiri sjajna albuma i tek s
gotovo savršenim “... And Justice For All” počela nagovještati izlazak
iz undergrounda. Tri godine kasnije, s ljig-rock meštrom Bobom Rockom
napravili su “Crni album” i predstavili se ostatku svijeta, iako su ih
svi pravi fanovi s pravom optužili da su se prodali. Tada se još nije
moglo znati da će se nekadašnji pioniri speeda i thrasha po pristupu i
veličini pretvoriti u korporaciju, nešto kao seljačku verziju Stonesa,
i mlatiti ogromne pare na traljavim i bezidejnim pločama, ali
pojednostavljivanje i ukalupljivanje pjesama radi komercijalizacije
nepogrešivo je označilo pad kreativne moći banda koji se nedugo zatim
pretvorio u vlastitu karikaturu. (AH)
7. THE QUEEN IS DEAD (1986.) - The
Smiths
Treći studijski album jednog od najstudentskijih bandova svih vremena
(ne slučajno i britanskih), sve je osim lošeg albuma, ali također isto
tako sve osim - jednog od stotinjak najboljih albuma kompletne rock
povijesti prošlog stoljeća. Da nije arogantnog pumpanja plus presinga
tamošnjeg pressa lirski genij karizmatičnog Morrisseyeva čuperka
(“There Is A Light That Never Goes Out”, “Bigmouth Strikes Again”)
progutala je mlitava vokalna prezentacija, cinizam stihova (“The Queen
Is Dead”, “Some Girls Are Bigger Than Others”) prečesto je obojen u
previše radiofonično dotjeranu snimku sustavno zatomljivane energije, a
gitarističke šljake Johnnyja Marra ma koliko uzbudljive bile, djelovale
su previše nakremano. Ma kako Kraljicu Majku napadali Sex Pistolsi
poslanicama Bogu ili je ubijali Smithsi, stara je konzervativka
nadživjla sve njih, ostavši pretvrdim orahom na kojem su svi ti važni
bandovi slomili metafore. Ni ljepota Alaina Delona nije pomogla ovom
pokušaju podrivanja i preživljavanja arta u obliku suptilnih pop
pjesmuljaka. - (AJ)
REVIZIJA ROCK PANTEONA
Sedam najprecjenjenijih albuma
import
Autori:
Aleksandar Holiga,
Anđelo Jurkas
27.10.2007.
u 14:53
u 14:53
