Igrom slučaja i stjecajem raznih okolnosti, Marijana Semič Šećibović rođena je u Kraljevu, u Srbiji, gdje su se davno susreli njen djed Slovenac i baka Ruskinja. Njen suprug Refik Šećibović rođen je u Sarajevu, da bi se kao dječak s obitelji preselio u Beograd. Oboje su napravili akademske karijere i oboje su na različitim važnim mjestima u sektoru prosvjete radili u Vladi premijera Đinđića. A onda su prije petnaest godina odlučili doći u Bosnu.
On ju je odgovarao, ona je bila uporna. Jedan od rezultata njihovog zajedničkog rada Visoka je škola za turizam i menadžment u Konjicu koju su osnovali prije deset godina. Prije dva mjeseca Marijana Semič Šećibović u Bruxellesu je od Europske komisije primila Nagradu za integraciju Roma na zapadnom Balkanu i u Turskoj dodijeljenu njihovoj školi. To je samo dio njene priče i dio dugog, ugodnog i zanimljivog razgovora koji je doktorica komunikologije, ali i komunikacije, sa mnom vodila putem Vibera na vreli prvi dan ljeta iz svog sarajevskog doma.
Kako biste opisali svoju školu u Konjicu?
Mi smo potpuno atipična visokoškolska institucija. Zapravo je riječ o fakultetu, a ne o visokoj školi, ali tako se zove zato što po zakonima Federacije BiH, ako ste samostalni, odnosno ako ne pripadate nijednom sveučilištu, zovete se visoka škola i možete imati samo prvi ciklus studija. Odlučili smo biti samostalni, ni pod čijom kapom. A osnovali smo je i zato što drugdje za nas, a pogotovo za mene, nije bilo mjesta. U Bosnu sam, to mogu danas reći, došla vrlo naivno. Kada bi mi suprug govorio da Bosna nije zemlja za mene, rekla bih mu: “Što pričaš, ja ne razmišljam na taj način niti dijelim ljude po bilo kakvoj osnovi, Bosna je baš zemlja za mene.” I u početku je sve bilo bajkovito. Ali, ubrzo mi se na razne načine kazalo da mene neće nigdje. Došavši iz Srbije, po inerciji sam se najprije javila na jednu međunarodnu konferenciju na Univerzitetu na Palama. Moj magistarski rad bavio se analizom odnosa medija prema obrazovanju u Srbiji od 2001. do 2007. godine, a to svoje istraživanje na Palama sam samo malo proširila. Čuveni profesor Jovan Štambuk tada me pitao u kojoj sam ja to Srbiji živjela? Ja sam mu vrlo slobodno odgovorila: “Profesore, vi i ja sasvim sigurno nismo živjeli u istoj Srbiji, niti sam ja živjela u vašoj, niti vi u mojoj.” Naime, pokojni profesor Štambuk bio je miljenik gospođe Mirjane Marković, a ja sam bila s one druge strane. U tom trenutku nisam bila svjesna da sam si tom jednom rečenicom zauvijek zatvorila vrata na Palama. A u Federaciji se nije ljubila moja ekavica, niti je uopće u tom trenutku bilo popularno doći iz Srbije i to kao netko tko je radio za njenu vladu, bila ona i Đinđićeva.
Jeste li se ikada pokajali što ste došli?
Nikada. Zaljubila sam se u Bosnu i Hercegovinu i danas sam jedan od njenih najvećih zagovornika. Ima predivne ljude, ali i jako tešku prošlost, a danas, nakon svih ovih godina, nažalost moram reći da je u meni sve manje i manje optimizma o njenoj budućnosti.
A zašto fakultet upravo u Konjicu?
Zato što se od nas u to vrijeme u Sarajevu tražilo da platimo nekih trideset tisuća konvertibilnih maraka samo za to da nam pogledaju elaborat. A da vam pogledaju elaborat, ne znači i dobiti licencu. Bilo je to previše novca za kupovinu zapravo mačka u vreći. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, odnosno županiji, nije bilo tako, a meni se nije bilo teško zaljubiti u Konjic kad sam prvi put u njega došla na jednu konferenciju: bio je maj, sve je bilo u beharu, Neretva božanstvena. I tako, poslije nekoliko godina lutanja od sjevera do juga BiH, radeći posvuda da bismo opstali i ostali, zaključila sam da je Konjic idealno mjesto za fakultet za turizam. I naš se izbor pokazao odličnim sa znanstvene strane, ali s praktične strane baš i ne. Makar, svima koji su me na početku pitali zašto Konjic, govorila sam kako je i Oxford nekada bio selo kraj Londona i bili su potrebni vrijeme i određeni uvjeti da postane to što je danas. Međutim, živimo u vremenu u kojem se traži instant-dobitak, pa tako i instant-obrazovanje i smatra se da su samo veliki gradovi mjesta za fakultete i sveučilišta. A nisu. Kada bi me netko prije deset godina pitao što radim u Konjicu, ja bih se naljutila. Danas, međutim, na cijelu zemlju gledam drugačije, onako kako je De Gaulle gledao na Francusku kada je o njoj govorio kao o razjedinjenoj zemlji, bez borbenog elana, ogrezloj u konformizmu. Sve bih to ponovila danas za Bosnu i Hercegovinu, samo bih dodala da je ogrezla u etničkom konformizmu i korupciji. Konjic i cijeli hercegovačko-neretvanski prostor ima strašan potencijal, ali podijeljenost u društvu je nažalost marginalizirala i ostavila po strani sve te mogućnosti. Vladajuće ideologije ne dozvoljavaju razvoj društva. Naši su problemi počeli kada se vidjelo da smo ozbiljna visokoškolska institucija na kojoj se mora učiti. A učenje, znate, ovdje baš i nije model života. Bosanci i Hercegovci zapravo su trgovci, to je nešto duboko ukorijenjeno još u prošlosti i oni u svim segmentima trguju.
Pa i diplomama?
Tako je. I diplomama. Zemlja ima još jednu vrlo izraženu osobinu koja je meni jako važna, budući da se bavim i ženskim pitanjima i puno pišem o ženi u BiH. To je vrlo izražen patrijarhat, i to takve vrste da ga se usuđujem nazvati fašističkim.
Je li to nešto svojstveno svim narodima i religijama u BiH?
Ne bih rekla. To je ipak najizraženije u muslimanskom, bošnjačkom svijetu. Ženama u hrvatskom i srpskom življu ipak je drugačije.
Je li to nešto uvezeno s istoka?
To je rezultat rata, nakon kojeg smo dobili potpuno drugačiju sliku. Često citiram sociologa Đuru Šušnjića, kojeg obožavam i koji je divno govorio o tome kako su se ideje izrodile u ideologije. Na primjer, od ideje okupljanja naroda u Jugoslaviji došli smo do ideologije razjedinjavanja. Evo jednog od paradoksa kakve nalazite u Bosni. Svi govore o velikom utjecaju Turske na našu zemlju. Ali, u cijeloj BiH nećete naći nijednu tursku tvornicu, nijedno ozbiljno ulaganje. Turci više investiraju u Srbiji nego ovdje. Međutim, poslije rata dogodilo se to da je islamska zajednica doživjela svojevrsni vrhunac. I odnos prema ženi koji projicira ta zajednica odrazio se u bošnjačkom stanovništvu. Sekularno društvo u jednom je trenutku potonulo, a počele su dominirati vjerske zajednice. Prisutno je to i u utjecaju Srpske pravoslavne crkve na Srbe i Katoličke crkve na Hrvate, ali ipak je najizraženije i najdominantnije kod Bošnjaka – muslimana.
Zašto se onda, čak i bez investicija, Erdoğana u Bosni dočekuje gotovo kao sultana?
Isključivo zbog njegovih osobnih veza s Alijom Izetbegovićem i njegovom obitelji koja je opet vezana uz islamsku zajednicu. Ne bi ga tako dočekali ni Srbi ni Hrvati.
I što vi poduzimate u suzbijanju takvog, kako kažete, fašističko-patrijarhalnog odnosa prema ženama?
Imamo sjajnu feminističku organizaciju i zakladu Cure koja svake godine održava Pičvajz. To je trodnevno ljetno okupljanje na koje dolaze žene iz cijele Bosne i Hercegovine. Tu im se, uz malo odmora, nudi mnogo druženja, različitih sadržaja i radionica. Kako sam već niz godina prisutna na tom festivalu, suočila sam se neimaštinom i neobrazovanim ženama koje bi se željele školovati, ali jednostavno za to nemaju mogućnosti. Pod dojmom jednog od tih okupljanja, vratila sam se na naš fakultet i rekla da ćemo od ove godine upisivati marginalizirane žene. I tako je krenula na studij posebna grupa u kojoj su Romkinje, žene žrtve nasilja i samohrane majke.
Iz cijele Bosne i Hercegovine?
Da. Nama je korona dobro došla jer smo i prije pandemije počeli s online-nastavom da bismo obrazovanje učinili što dostupnijim. I u toj stvari pozivala sam se na primjer Oxforda, Cambridgea i drugih velikih svjetskih sveučilišta koja također već odavno, osim boravka i studiranja u samom mjestu, ljudima iz cijelog svijeta nude mogućnost studiranja i stjecanja diploma na daljinu. Zato smo kada je došla korona, bili spremni.
Ali, imate i studente iz Konjica i u Konjicu, da netko ne pomisli da ste samo “virtualni”. Jeste li imali pomoć lokalne zajednice i vlasti, osobito s infrastrukturom?
Ničiju pomoć nismo imali. Unajmili smo prostor u Narodnom univerzitetu. To je čuveni objekt sagrađen pedesetih godina prošlog stoljeća kao dom kulture da bi se dočekalo druga Tita i da bi drug Tito imao gdje u Konjicu prespavati. To je prostor od pet tisuća kvadrata s vanjskim amfiteatrom, kazališnom dvoranom, sjajan projekt slovenskog arhitekta Jožeta Osojnika. Ali, priča kaže da je čak i Tito, kada je došao, pitao što će Konjicu toliki objekt. Uglavnom, jedna od naših učionica danas je u prostoriji u kojoj je Tito tada spavao, o čemu često sa studentima zbijamo šale i hvalimo se kako imamo što nijedan drugi univerzitet nema. Nama su odmah u startu rekli: “Vi ste privatnici” i tako nas i tretiraju, premda je naša institucija neprofitna. Često osjećam veliku tugu zbog toga što nije prepoznato nešto što je zaista dobro, a da ne kažem kako smo jedina visokoškolska institucija specijalizirana za turizam u cijeloj Federaciji BiH. U Sarajevu imaju smjer turizam na PMF-u.
Zašto na PMF-u?
Pa zato što imaju geografiju, s kojom su povezali turizam. Na ekonomiji u prvom studijskom ciklusu uopće nema turizma. Dakle, nema ga tamo gdje bi ga upravo trebalo biti. Na Sveučilištu u Mostaru imaju smjer turizam i zaštitu okoliša, ali opet je to samo jedan smjer. Mi, recimo, imamo smjer komunikologija i turizam, koji u cijeloj našoj regiji još ima samo Sveučilište u Zadru. Jedini u jugoistočnoj Europi imamo studij geoturizma. Imaju ga još u Košicama, u Slovačkoj, u drugom ciklusu.
Što je to?
To je spoj geografije i turizma i mi smo baš prije mjesec dana postali punopravni članovi velikog projekta podunavske regije geoparkova, u kojem još sudjeluju Hrvatska, Austrija, Mađarska, Srbija, Rumunjska... i naša mala škola. I još imamo menadžment u turizmu i opći menadžment.
Možemo li iz toga što govorite zaključiti kako turizam kao grana baš i nije važan Bosni i Hercegovini, zemlji koja ima toliko toga ponuditi kao turistička destinacija?
Nažalost, nije važan. Kao što je sve u ovoj zemlji podijeljeno, tako je podijeljen i turizam. Na primjer, Konjic je mjesto kroz koje se samo prolazi. Ono što je atraktivno je rafting na Neretvi, a posljednjih godina turistima se otvara i Titov bunker. Konjic ima i ćupriju, ali imaju je i toliki mnogi gradovi u BiH.
A okolne planine?
Tu je fascinantan Prenj, čudesna i opasna planina, izazov za prave zaljubljenike u planinarenje. Jedan od bivših veleposlanika Slovenije u Bosni znao je govoriti kako se njegovi “ludi” Slovenci penju samo po Prenju i o njemu govore. Tu je onda cijeli potez Jablanice, koja se u posljednje vrijeme počela otvarati, ali u prvom redu zato što je napravila politički iskorak, izašla iz strogo nacionalnog miljea i koncepta s nekim novim mladim ljudima koji su se organizirali. Imate Mostar, grad koji od svega što ima nudi samo Stari most, a pritom imate djecu iz zapadnog, hrvatskog dijela Mostara koja nikada nisu bila na Starom mostu. Zatim, Međugorje je hit-religijska destinacija, ali koja je izgubila sav čar jer ima više od stotinu objekata što nude turističke usluge.
A Sarajevo?
Sarajevo ima sve predispozicije da bude magično za turiste i ono je samo po sebi svjetska destinacija. Međutim, sa Sarajevskim filmskim festivalom Sarajevo bi trebalo ulagati mnogo više u turizam, a to ne čini. Tamo imate tipičan nomadski turizam. Možete vidjeti turiste iz Kine, Koreje, Japana kako sa svojim kišobrančićima hodaju gradom, ali taj dan koji provode u Sarajevu najčešće je posljednji dan njihova putovanja. Tako se stvaraju lažne slike. Sarajevo je posljednjih godina postalo atraktivno za ljude iz regije koji taj grad pamte po rock-muzici, po opuštenosti, po raji, i ta svoja sjećanja žele vratiti i oživiti u ovim teškim vremenima. Zato Sarajevo daje sliku grada s jako puno turista, ali to nije tako. Ima jako puno ljudi iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali to su većinom ljudi koji ovdje dulje borave preko godine, a ne turisti. Daleko je od organizacije turizma kakav bi mogao i trebao biti.
Da se vratimo vašoj školi i programu studija za marginalizirane žene. Kada ste s tim počeli?
Ove godine upisujemo treću generaciju.
Studij za tu skupinu je, pretpostavljam, besplatan?
Da.
I kakav je odaziv?
Kada nekome ponudite nešto besplatno, ljudi postanu nepovjerljivi i pitaju se što tu ima. A što se tiče Romkinja, do njih je vrlo teško doći jer velik postotak na završi ni srednju školu, što je uvjet za upis na fakultet. Kako doći do njih? Tako što ćete im poći u susret. Ne mogu one tražiti vas, nego vi morate tražiti njih, stimulirati ih i probuditi im želju za obrazovanjem. Većina je odgojena tako da se što prije udaju, a ne da se obrazuju. Obrazovanjem one se oslobađaju tog ropstva, postaju emancipiranije, slobodnije, izraženije... sve ono što njihova zajednica uglavnom ne prihvaća i ne voli. A kada ih pronađemo, suočavamo se s pitanjem da li one to mogu, koje si i same postavljaju. Upravo je zato zadivljujuća odgovornost s kojom pristupaju studiju. Nije to samo održavanje predavanja, dobar dan i doviđenja do sljedećeg tjedna. Moramo svakoj od njih pristupiti individualno, vidjeti rade li, u koje vrijeme mogu pristupiti nastavi, s koje razine znanja kreću... To je vrlo iscrpljujući način i put, ali znate da radite nešto jako dobro i bitno je što ćete dobiti na kraju. Slično je i sa ženama žrtvama nasilja.
I njih ste također sami tražili?
Da. Odlazila sam u sigurne kuće i razgovarala s njihovim voditeljicama, koje prve ocjenjuju vas, vaše namjere i sposobnosti prije nego što odluče hoće li vam uopće omogućiti pristup pojedinim ženama. Sve su to vrlo osjetljive grupacije i s njima treba raditi na poseban način.
Od prve upisane generacije, koliko je Romkinja ustrajalo i došlo do treće godine?
Sve ustraju, zato što imaju strašnu motivaciju. Kada se na pravi način približite ljudima bilo koje marginalizirane skupine i kada vam povjeruju da je vama do njih stvarno stalo, da su vam važni i da vam uistinu znače, redovito ćete kod njih probuditi želju da vam nekako vrate. A ja im uvijek kažem da mi mogu uzvratiti samo na jedan način, tako da završe studij. Meni je to najljepši poklon od njih. U prvoj generaciji, na primjer, imamo četiri Romkinje koje su svojedobno bile počele studirati na fakultetima. Postojao je program Ministarstva za ljudska i manjinska prava na nivou cijele države da se Romkinje potiče na studiranje, a fakultete da ih prime, uz obećanje da će država platiti njihov studij. Nakon godinu dana, kada su položile ispite, rekli su im da za njih nitko ništa nije platio i da ne mogu nastaviti. Mi smo ih uspjeli naći i jedna od njih trebala bi najesen diplomirati jer smo im priznali ispite položene na Univerzitetu u Sarajevu. One su sjajne.
Za taj ste projekt ovog proljeća dobili nagradu Europske unije.
Da, to je nagrada za integraciju Roma na zapadnom Balkanu i u Turskoj. Uručili su nam je 27. travnja na svečanosti u Bruxellesu.
Ima li nagrada i novčani dio kao financijsku potporu vašoj instituciji?
Ha-ha, odlično pitanje, baš vam hvala na njemu. Evo, pokazat ću vam kako nagrada izgleda, to je poteži trofej koji dobro dođe umjesto utega. Ali novac još nije stigao.
Od Europske unije čovjek bi odmah uz poveći komad stakla očekivao i ček...
Da, i to je Europska unija. Kontaktirala sam ih prije dva tjedna, rekli su da su baš u nekim gužvama i da će se javiti sljedeći tjedan, ali nitko se još nije javio niti odgovarao na moje pozive. Ali bit ću uporna.
O kolikom je iznosu riječ?
Čula sam da je deset tisuća eura.
Nije baš mnogo, ali vašoj će školi sigurno dobro doći.
Naravno, svi se tome jako radujemo.
Koji je ured EU za to nadležan, koga zovete?
Ured Europske unije za Rome koji je smješten u Albaniji, a iza same nagrade stoji Europska komisija.
Imate li vi državljanstvo BiH?
Da, a uz njega i slovensko, dakle građanka sam Europske unije (smijeh). U Srbiji sam rođena stjecajem okolnosti. Moj djed bio je željezničar koji je iz Slovenije poslan u Kraljevo, gdje je upoznao moju baku, Ruskinju, čiji je otac bio pukovnik jednoga kozačkog puka Romanovih. I tako sam i ja rođena u Kraljevu. Ja sam sve. Prabaka mi je Poljakinja, pradjed Rus, baka Ruskinja, djed Slovenac, samo mi je majka Srbijanka.
Budući da se u Bosni i Hercegovini u politici i na izborima sudjeluje po nacionalnom ključu, na temelju pripadnosti jednom od triju konstitutivnih naroda, u koju skupinu pripadate?
U “ostale”.
I kako se osjećate kao “ostali”?
Marginalizirano. Da bi se na vas i na ono što radite obratila pažnja, morate nekamo pripadati. Na primjer, od svih medija, samo je Buka posvetila pažnju nagradi koju je naša škola dobila od Europske unije. I nije stvar samo etničkog pripadanja. Morali ste biti s njima u ratu, proživjeti s njima njihovu muku. Ako niste bili tu u vrijeme rata, družit će se s vama, ali vi ste netko drugi i ne možete ozbiljno ni u čemu participirati. Pritom nas nitko ne pita kako je nama bilo tamo gdje smo već bili u vrijeme rata? Kako je nama konkretno bilo u Srbiji pod vlašću tog Slobodana Miloševića, protiv kojeg smo se borili? Koliko je ljudi i u Srbiji i drugdje izginulo zbog njegove politike?
A pritom svaki od tri naroda ima o sebi narativ kao o najvećoj žrtvi, zar ne?
Upravo tako. Evo, na primjer, ovo što se dogodilo oko gostovanja Sarajevskog ratnog teatra u Banjoj Luci. Većina ljudi, a nažalost i medija, ovdje miješa i ne razlikuje uzroke od posljedica. To što se dogodilo nije bio slučaj Sarajevskog ratnog teatra, nego se otvorio slučaj totalitarnog režima koji vlada u Republici Srpskoj. Gostovanje Sarajevskog ratnog teatra samo je otvorilo to pitanje. I nije više problem ni taj totalitarni režim, nego njegova hegemonija. Točno se gađalo na određene sekvence i osjetljive skupine ljudi kojima se manipuliralo. Svjesno se išlo na skretanje pažnje, na stvaranje problema, na buđenje emocija, na neznanje, na stvaranje osjećaja krivnje. Sve je to sadržano u priči koja je počela prenošenjem tvita kćeri Milorada Dodika. Nekome treba stvaranje tenzija jer uskoro će Bajram i Vidovdan, koji se ove godine poklapaju, pa onda godišnjica genocida u Srebrenici. A zbog svih tih ideoloških narativa u posljednjih trideset godina Bosna i Hercegovina sve više postaje zemlja u kojoj se ne može živjeti i iz koje i dalje traje masovno iseljavanje, osobito mladih. A o tome se ne govori, kao ni o drugim najvećim problemima, uključujući sveprisutnu korupciju i sve veće siromaštvo. Umjesto razgovora i komunikacije, gotovo do savršenstva dovedena je kultura prešućivanja i zataškavanja.
