Sergej Trifunović (43) jedan je od najboljih, ali i najomiljenijih srpskih glumaca, koji se nedavno trijumfalno vratio u Hrvatsku predstavom “Voz” u režiji Voje Brajovića, s kojim i igra u predstavi. Sergej je poznat i kao veliki humanitarac, ali i čovjek bez dlake na jeziku, pa se i u intervjuu za Večernji list posebno obrušio na srpske tabloide, koji su se nedavno raspisali o slučaju u centru Beograda kada ga je nepoznati muškarac napao iz čista mira.
Predstava “Voz” doživljava same hvalospjeve. Ovog su tjedna prikazane i tri predstave u Hrvatskoj, a publika u Zagrebu vas je, ako se ne varam, pet puta vraćala na bis. U čemu je tajna predstave? Je li to što, za razliku od nekih drugih predstava, gledatelja potiče da razmišlja o njoj i gotovo bude aktivni sudionik?
Mogao bih sada filozofirati i kazati da je tajna predstave i tajna života. Ne znamo dakle ništa o njemu, što je bilo prije, a što poslije. Ova predstava, koju mi i ne smatramo kazališnom, otvara suštinska pitanja o životu, smrti, vjeri i nevjeri, smislu i besmislu postojanja. Ona, kao i svako dobro kazalište, ne nudi odgovore. Ona potiče na promišljanje. I tu je njezina najveća tajna.
Kako ste pripremali predstavu? Koliko ste vi donijeli u svoju ulogu? Srbijanski mediji su pisali da je došlo do sukoba između vas i Voje Brajovića? Vi ste to poslije demantirali...
Predstavu smo pripremali četiri mjeseca, dakle gotovo dvostruko dulje nego što je to uobičajeno. Nitko, naravno, nije propisao koliko traje rad na jednoj predstavi, ali neki uobičajeni termin je dva mjeseca. Od toga smo dva mjeseca samo ‘štrihovali’ ovaj tekst koji zapravo nije ni dramski tekst, već novela u dramskoj formi. Trudili smo se povaditi najbitnije stvari i ‘štrihovali’ oko 40 posto napisanog, inače bi trajala pet sati. O tabloidnim gadostima ne bih. Nisam čak ni demantirao kao što ste rekli, već jednostavno tužio govna koja se bave izmišljanjem takvih stvari.
Prije premijere predstavu ste odigrali u bolesničkoj sobi Dragana Nikolića. Vjerujem da vam je to jedna od najtežih izvedbi u životu. Kako je to izgledalo?
Bila je to upravo najteža i istovremeno najdivnija stvar koja mi se ikada dogodila u životu. Dragan je jedinstven. Mnogo nas je zadužio, prije svega kao čovjek. Nema dva Dragana Nikolića.
Kad sam spomenuo srpske medije, vi već godinama vodite bitku protiv tabloida koji redovito prate vaš privatni život. Nedavno se tako pisalo sve o incidentu kad su vas napali ispred fast fooda, pa je napadač na vas praktički postao poznata osoba. Može li se javna osoba u današnje vrijeme uopće boriti protiv žutila?
Žutilo nam je život. Sve se pretvorilo u žutilo. S naslovnih strana šljašte kurvetine koje odlaze u krevet za pare i nemaju ni osnovnu školu, zaviruje se u tanjure, kupatila, krevete, to je sve besmisleno.
Cilj je valjda da se u sveukupnoj neimaštini koja je rezultat rada ljudi koji vode naše državice, usudit ću se reći mjesne zajednice, pokaže nesretnom narodu koji nema kruha kako, eto, i poznati vrše nuždu, puštaju vjetrove i imaju uflekane košulje. Rezultat toga je, recimo, da drugo vaše pitanje u vezi s jednom fantastičnom predstavom, koja se događaju jednom u tko zna koliko, bude o navodnoj tučnjavi, jeftinoj izmišljotini. Ja sam to uglavnom ignorirao, a sad sam počeo da tužim. Dva spora sam već dobio, onda su ti isti tabloidi malo spustili loptu, sad čekam trećeg. To mi je rekao Rambo: “Što se nerviraš? Samo tuži.” Poslušao sam ga.
Nedavno ste sami objavili “zabranjeni intervju”, koji vam Blic nije htio objaviti. Što je bilo sporno?
Sporan je bio moj lament nad medijima u cjelini, u kojem sam upravo novine koje su me zvale za intervju, dakle dnevni list Blic, naveo kao primjer. Oni to nisu mogli progutati.
Nudili su da izbacimo taj dio u zamjenu za ispriku, ja sam im onda predočio da će svakako po zakonu biti dužni ispričati se kad dobijem spor, tako da me stavljaju u poziciju kao da sam u marketu recimo kupio namirnice za hladnjak, uredno platio, a onda mi prodavač kaže da će mi dati plaćenu robu ako mu budem učinio uslugu. Interesantni mozgovi.
Dolazite iz glumačke obitelji. Koliko je vaš otac utjecao na to da ste se počeli baviti glumom?
Pa vjerojatno najviše. Kazalište je bilo moje prirodno okruženje. Mene su čuvali po kazalištu kad nisam išao u vrtić, a onda sam stao na scenu s osam godina. To je valjda bio jedini način da me smire.
Prije 16 godina bili ste uz Đinđića, rušili ste Miloševića. Kako gledate na današnju političku scenu u Srbiji, gdje su na vlasti ljudi koji su tijekom 90-ih bili uz Šešelja?
Estradno dno.
Pratite li situaciju na hrvatskoj političkoj sceni?
Čemer i jad.
Vratimo se glumi. Kada se spomene vaše ime u Hrvatskoj, mnogima prvo padne na pamet “Kad porastem biću kengur” i čuvena rečenica – “Jebite se manekeni...” Držite li se i vi poput vašeg lika Brace maksime “Ja neću da izigravam kretena da bih zaradio pare”?
Ali ja već izigravam kretena za pare...
U Hrvatskoj se godinama govori kako su Srbi talentiraniji za film te kako vi imate i bolje glumce, ali i filmove. Mislite li i vi da je tako, i ako mislite, zašto je to tako?
Ne mislim. Mislim da je Hrvatska konačno napustila tu šprehersku školu glume u kojoj je forma bila važnija od suštine i da su se izrodili sjajni glumci i sjajni redatelji. Ne kažem da ih nije bilo, Fabijan Šovagović, Jovan Ličina, Pero Kvrgić su ozbiljne legende ,na primjer, ali su ranije bili izuzeci. Sada ima mnogo zaista sjajnih glumaca.
Posljednje dvije godine se i kod nas ipak nešto pomiče. Jeste li gledali nagrađene filmove “Zvizdan” i “Ti mene nosiš” i što mislite o njima?
“Ti mene nosiš” sam čitao scenarij jer je u jednom trenutku trebalo čak i da igram nešto tu, ali nisam pogledao film. “Zvizdana” sam gledao na FEST-u, odličan film. Posebno sjajna Tihana Lazović. Nives, Gogu Markovića već znam, jer sam radio s njima. Odličan film, zaista.
Nikako da dočekamo Kusturičin film “Na mliječnom putu” u kojem igrate jednu od glavnih uloga. Kusturica je rekao da je to praktički njegov testament. Kako vam je bilo na snimanju, kako ste se slagali s Kusturicom i Monicom Bellucci?
Teško da je to njegov testament, taj će nadživjeti i Keitha Richardsa, ako je to uopće moguće. Poslije tri i pol godine snimanja naravno da misli da mu je to posljednji film i da se ne želi baviti snimanjem. Za par godina, eto njega opet. Možda i ranije. Ma sjajno, kako drugačije može biti s takvim facama na setu?
Ove godine imate još čak tri filma u postprodukciji, a jedan snimate. Kako sve stignete? Jeste li radoholičar?
Kad se vrijedne ruke slože, sve se može.
Što je s vašom glazbenom karijerom? Imate li još bend?
Nemam ja glazbenu karijeru. Ja jednostavno volim muziku. Muzika je zapravo moj život.
Kakvu muziku volite? Koji su vam omiljeni bendovi?
U mojoj kolekciji od gotovo tisuću i pol vinila, 400 CD-ova i još 250 GB muzike u kompjutoru, nema što nema. Muzika je širok, neiscrpan pojam. Sad sam recimo iz Bukurešta dovukao neke Rome snimane prije Drugog svjetskog rata. Blago.
Poznat ste kao čovjek koji se voli opustiti. Jeste li razmišljali o tome da biste se voljeli “skrasiti”? Razmišljate li o braku, djeci?
Naravno.
>>Sergej Trifunović izgrižen ispred fast fooda
