Kate Morton autorica je bestselera New York Timesa, a romanom “The Lake House” postigla je međunarodni uspjeh. Prodajom više od 11 milijuna knjiga u 42 zemlje postala je najisplativiji ‘australski literarni izvozni proizvod’, objavila je šest romana, a najnoviji pod naslovom “Urareva kći” sada je preveden i na hrvatski jezik te objavljen u izdanju Mozaik knjige. U središtu radnje je glas žene izvan vremena, koju je prošlost zaboravila, ali ona je gledala kako se priča odvija – ona je Birdie Bell, urareva kći. Znači, u ljeto 1862. skupina mladih umjetnika predvođena Edwardom Radcliffeom dolazi u Birchwood Manor na obali Temze. Plan im je provesti ljeto u stvaranju, ali umjesto kreativnosti jedna je žena ustrijeljena, druga nestaje s neprocjenjivom ostavštinom, a život Edwarda Radcliffea upropašten je. Godina je 2017. i Elodie Winslow, arhivistica u Londonu, nalazi kožnu torbu u kojoj su fotografija žene u viktorijanskoj odjeći i crteži Birchwood Manora. Zašto joj je ta kuća poznata? Tko je žena na fotografiji i koje tajne krije? Klasičan, pitko ispričan zaplet prožet sumnjom i napetošću – opet uspjeh.
Kako ste uspjeli isplesti različite narativne tokove s takvom lakoćom i bez ijedne greške?
Kada je riječ o prošlosti, pisala sam svako poglavlje istim redoslijedom kao i u konačnoj verziji knjige; međutim, ovoga puta željela sam da se struktura romana oslanja na tematsko istraživanje vremena. Bilo mi je važno da od početka pokažem na koji način se vrijeme mijenjalo na istom mjestu. Od početka sam znala da će roman sadržavati određen broj kratkih umetnutih dijelova, uvide u živote različitih stanovnika Birchwood Manora, kuće u srcu romana – usko povezanih pripovijedanjem u prvom licu. Prvo sam napisala povijesne dijelove stoga sam, kad sam stigla do pisanja priče o Birdie Bell, baš kao i ona bila svjesna svih likova tijekom vremena. Kako sam istodobno pisala umetnute dijelove sadašnjosti, mogla sam lakše uklopiti srebrne niti koje su ih povezivale.
Jedna od glavnih tema je sjećanje, sa značenjem korijena identiteta i kao početna točka nečijeg života. Koji dio sjećanja igra ulogu u vašem radu?
Sjećanje igra središnju ulogu u mom pisanju jer sam fascinirana povezanošću prošlosti i sadašnjosti. Sjećanje je jedan od najvažnijih načina kako se mi, kao ljudska bića, povezujemo sa svojom prošlošću. Da bismo shvatili kamo idemo danas, meni se čini da je sjećanje – kako individualno tako i kolektivno – imperativ. Sjećanje, razmatranje i shvaćanje da je ono što je prošlo najbolji način koji imamo kad treba naslutiti budućnost i donijeti dobre odluke u pravom trenutku.
Kako se rodila vaša strast prema pisanju i kada ste odlučili pretvoriti je profesiju?
Počela sam kao čitatelj. Majka me naučila čitati prije nego što sam krenula u školu i od trenutka kada sam shvatila da su ove crne točke na bijelim papirima, ustvari, hodnici kroz koje mogu skliznuti u druge svjetove, ja sam se upecala. Čitala sam halapljivo i požrtvovno i bila sam u potrazi za povratkom tog osjećaja potpune uronjenosti u neki svijet, pa sam počela i sama pisati. Studirala sam glumu prije nego što sam se okrenula pisanju, ali onoga trenutka kada sam sjela i započela s pisanjem, znala sam da sam pronašla ono čemu me je svaki aspekt mog života vodio. Nastavila bih pisati čak i da to nije moja profesija. To je temeljni način kroz koji osjećam, razumijem i cijenim ovaj svijet.
Junaci vašeg romana su likovi i predmeti: fotografija, skica, dragi kamen. Kako ste baš njih izabrali?
U svojim romanima o kućama uvijek razmišljam kao da su likovi i drago mi je što ste to primijetili. Moja majka bila je prodavačica antikviteta i umjetnica, tako da je kuća mog djetinjstva bila prepuna skica, fotografija i zanimljivih, prašnjavih starih predmeta. Od najranijih uspomena, bila sam svjesna prethodnih života koje su predmeti imali prije nego što su došli kod nas i fascinirana njima. Kao spisateljicu, takvi me predmeti i danas nevjerojatno inspiriraju.
Nekad su pisci imali važnu ulogu u društvu, svojim su mislima poticali razumijevanje društva. Kakvu ulogu imaju danas?
Roman je oblik komunikacije između umova dvoje ljudi – pisca i čitatelja – koji se spajaju tijekom vremena i prostora kako bi stvorili jedinstvenu verziju priče. Zbog toga romani imaju tu moć da, čak i kada ih pročita veliki broj ljudi, stvore intimnu vezu svaki put. Mislim da je jedna od najvećih prednosti ove forme ta što je pisac u stanju podijeliti svoje misli i ideje na osoban način, kroz ispričanu priču, bez ikakve potrebe za držanjem predavanja.
