U vrijeme širenja koronavirusa diljem svijeta već smo se prisjetili filmova koji su na neki način obradili temu pojave sličnih oboljenja. Prisjetimo se sada još jednog koji je u prošlom stoljeću ledio krv u žilama gledatelja Jugoslavije – filma "Variola vera". Radnja filma inspirirana je epidemijom velikih boginja (variole vere) koja je izbila u Europi, odnosno u Jugoslaviji 1972. godine.
Hodočasnik, zaražen nepoznatom bolešću, stjecajem okolnosti uđe u zemlju. Premještan s mjesta na mjesto umire, a zaraza se širi. U trenutku kad odgovorni shvate da se radi o bolesti koja se smatrala iskorijenjenom, već je kasno. Epidemija velikih boginja počinje harati, dovodeći u iskušenje i pojedince i društvo. Zaraženi su izolirani i prepušteni logici strašne bolesti na koju su svi već zaboravili, smatrajući je dalekom prošlošću…
Film je 1982. režirao Goran Marković, a glume Rade Šerbedžija, Erland Jozefson, Dušica Žegarac, Rade Marković, Semka Sokolović, Bogdan Diklić, Aleksandar Berček, Slopodan Aligrudić, Petar Kralj...
'‘Još kao student bio sam opsjednut idejom da ekraniziram Camusovu ‘Kugu’. Taj roman ostavio je snažan dojam na mene u mladosti. Kasnije, tijekom studija, shvatio sam da prava tema romana nije bolest, već moralni diskurs između pojedinca i ‘mračne sile’. Kada sam 1968. doživio ulazak sovjetskih tenkova u Prag, što je ujedno značilo i potpuni gubitak iluzija o mogućnosti života u pravednom svijetu, odlučio sam snimiti film koji bi se na neki način suprotstavio toj mračnoj sili. Kuga mi je izgledala kao najbolji okvir za priču. Ali kako, iz razumljivih razloga, nitko nije htio financirati takav film, a dogodila nam se epidemija variole vere 1972., shvatio sam kako je bolje da se bavim našom stvarnošću, a ne nekakvom literarnom. Variola vera apsolutno je najteži projekt koji sam ikada snimio. Stalno je nešto stajalo na putu tom filmu. Pripremao sam ga mjesecima za snimanje u jednoj, a dva dana pred početak su nam dali drugu praznu bolnicu, koja nije bila ni nalik na prvu. ‘Uzmi ili ostavi’, bila je dilema. Ubrzo me je napustio scenograf, a samo snimanje odigravalo se u potpunoj oskudici. Radili smo 14 do 16 sati dnevno. Bio sam potpuno iscrpljen, i fizički i moralno", prisjetio se svojedobno snimanja filma Marković.
Glavno da je pisanje o jugoslaviji. Virus je manje važan.