Kvartet Jacoba Karlzona, Magnusa Ostroma, Scotta Colleya i Benjamina Koppela u maloj dvorani Vatroslav Lisinski u ponedjeljak navečer trebao je biti završni koncert 14. Zagreb Jazz Festivala. No, world music zvijezda Fatoumata Diawara tek je kasnije potvrđena za nastup u Tvornici 11. prosinca, što je dodalo i „bis“ na ovogodišnji popis sedam inozemnih gostovanja, uključujući i Bowiejevog saksofonista Donnyja McCaslina koji je nastupio u svibnju.
Tri Skandinavca i američki kontrabasist Colley u Lisinskom bili su vrh trenutne ponude, bez obzira što se sastav okupio ove godine i ovo im je prva turneja. Iako su nastupali u istoj postavi sviračkog kvarteta kao i The Baylor Project prošli petak u kazalištu Kerempuh (koji su večer kasnije nastupili i u Splitu), razlika nije mogla biti veća i bila je zgodan prikaz kako se sa istom sviračkom postavom kvarteta (ali bez vokala) može dobiti sasvim različiti rezultat.
Budući da tek objavljuju prvi album iduće godine, njihov koncert zapravo je bio „jedna pjesma“, kako je duhovito s pozornice prije bisa rekao saksofonist Benjamin Koppel. No, ta pjesma trajala je točno sedamdeset minuta i pokazala svu improvizacijsku raskoš četvorke čiji su članovi, prije nego su se okupili, svirali sa najvećima i postali pojedinačno možda najjača postava koja je ove godine došla na Jazzzg.
Ne prekidajući kontinuiranu svirku i ne robijajući uobičajenim konvencijama „pjesma-najava“, u tih 70-ak minuta pokazali su puno toga, a možda najviše kako se improvizacija i neposrednost na licu mjesta mogu pretvoriti u gušt zajedničkog muziciranja. Doduše, nakon prvih, najboljih pola sata koncerta zamalo suvremene klasične glazbe, nastavak je donio nešto predvidljivije „seanse“ među vrhunskim sviračima koji mogu minutama improvizirati na zadanu temu, ali sviračka ekspertiza bila je toliko uvjerljiva da bi ih slušali i dulje.
Međusobni dueli sjajnog bubnjara Magnusa Ostroma i Colleya, samostalni pasaži klavira Jacoba Karlzona ili solističke bravure danskog saksofonista Benjamina Koppela pokazale su sjajnu ekipu glazbenika koji poznaju sve tajne svojih instrumenta, ali pažljivo osluškuju jedan drugoga i intuitivno „surađuju“ na građenju zajedničke zvučne slike, što su, nakon dozivanja publike, pokazali i na desetminutnom bisu sa temom klavirista Jacoba Karlzona.
