Dalibor Martek nije baš volio umjetnost, umjetnike i manje. Nije posve razumio poruke umjetničkih izraza. Živio je skromni život jednostavnog čovjeka. O svemu tome mislio je kada je dobio obavijest o nasljedstvu, naime, naslijedio je sliku, ulje na platnu, sedamdeset puta sto centimetara. Istodobno su mu uručili i fotografiju nasljedstva. Obnažena djevojka stoji pored kamenog zida razgovarajući s mladićem. On je položio svoju ruku na njezinu. Iza njih se uzdiže brijeg s nekoliko lijepih krošnji. Može već sutra doći po nju.
Dalibor je odmah izjutra otišao po sliku. U uredu je potpisao primitak i preuzeo naslijeđeno, brižno umotano u plavi papir. Sliku je u svom malom stanu položio na trosjed, razmišljajući gdje će je objesiti. Morao se požuriti na posao, malo kašnjenje će mu oprostiti, ali veće neće.
Dalibor je radio u nabavnom odjelu velike osiguravajuće kuće, iz dana u dana vodeći, činilo mu se sve jasnije, sve bezuspješniju bitku sa šefom Ivanom Tomašegovićem, dugogodišnjim djelatnikom tvrtke. Naime, Tomašegović je rijetko koga podnosio. Bio je vrlo osoran prema podređenima, prema onima gore uljudan, vječno im ispunjavajući razne želje, nabavljajući sve moguće i javno i privatno. Dalibor se nekoliko puta usprotivio Tomašegoviću, što se nikako nije dobro odrazilo na njihovu kasniju suradnju. Čim bi dobio prigodu, Tomašegović je rafinirano maltretirao Dalibora. Iako znatno stariji, Tomašegović se nije bojao moguće Daliborove eksplozije bijesa, znao je, kao i svi, plaća u firmi nije loša, a posla vani nema previše. Stoga je pazio da ne pretjera, tek toliko da zagorča Daliboru dan.
I danas je bilo isto. Tomašegović stalno pika, Dalibor šuti i grize se.
Dalibor se jedva dočekao svoga stančića. Umalo je sjeo na sliku. Razmota je i pogleda. Boje nisu tako intenzivne kao na fotografiji. Slika mu se učini nekako blijeda, a taj susret nekako neskladan. Njih dvoje pored kamenog zidića, hm, da je prije znao kako slika ustvari izgleda, možda ne bi ni išao po nju. Tko je to uopće naslikao? Na slici nije razabrao potpis. Potraži dokument o nasljedstvu i pronađe opis na dnu.
„DVOJE“, ulje na platnu 1929. g.
Damjan Dvorski
Spusti papir na sliku i potraži leksikon. Svega nekoliko riječi o Dvorskom, rođen 1905., stradao u velikom ratu, sačuvano nekoliko vrednijih slika u Državnoj galeriji, neke su spomenute, ali „Dvoje“ ne. Šteta. Ali, tko mi je uopće ostavio ovu sliku?
Pogleda iznova u dokument i iznenadi se. Sliku mu je ostavila Matilda Barić, ona je bila teta njegove majke. Prisjetio se, sreo ju je nekoliko puta. Da, koliko je imala mačaka, četiri? Ne, pet. Simpatična, mala starica koja je živjela sama u velikom stanu u Ilici. Nije mogla shvatiti kako može natezati mačke za rep. U istom je dokumentu pronašao kako je Matilda Barić ostavila stan vjerskoj zajednici Posljednjeg dana, uz dodatak da uz stan idu i mačke i da se o njima mora brinuti. Cjelokupno pokućstvo i umjetnine idu istoj vjerskoj skupini, osim slike „Dvoje“ koju ostavlja Daliboru Marteku, njemu.
Prinese sliku prozoru i pozorno je promotri. Zapravo i nije tako loša, mora je samo uokviriti. Zanimljivo, pomisli, stara slika bez okvira. Evo, tu iznad trosjeda, bit će zgodno. Prošlo je nekoliko tjedana dok se Dalibor nije odlučio odnijeti sliku gospodinu Markoviću na uramljivanje. Izabrali su odgovarajući okvir. Marković je odmah prepoznao Dvorskog i čini mu se da je ovu sliku već vidio, kao da je prošla kroz njegove ruke, ali, naravno, nije siguran. Za nekoliko dana Dalibor je podigao sliku. Marković si je stvarno dao truda i slika je izgledala fantastično. Na zidu je djelovala impresivno. Dalibor je bio zadovoljan. Marković mu je još rekao:
“Za ovakvu sliku uvijek se može naći dobar kupac. Dvorski je bio dobar slikar.”
Te je večeri prvi put spoznao prisutnost slike. Prelazio je pogledom po licu muškarca i žene, on stisnutih usana, ona nekako hladna, odsutna. Ma ne, baš je prizor lijep. To je od mraka, tješio se Dalibor.
Sutradan na poslu nema Tomašegovića. Došao je kasnije, vidno uzrujan, s modricom na čelu. Imao je prometnu nesreću. Neki ga je tip, koji nije pazio, Volvom opalio po zadnjem kraju njegova Golfa. Dobro se nabio. Cijeli je dan prošao u Tomašegovićem lamentacijama, na Dalibora se nije obazirao, tek mu je jednom dobacio: “Što je, Martek”, i otišao dalje galameći.
Dani su prolazili. Stjecajem okolnosti Dalibor je pobliže upoznao Ivanu Š., također djelatnicu iste osiguravajuće kuće, ona je radila na isplatama osiguranja. Daliboru je bilo pomalo čudno kako već prije nije zamijetio Ivanu. Vrlo lijepa, crne kose, blago povijena nosa, izrazitih očiju, skladna držanja.
Družili su se sve više. No Dalibor se nekako tegobno privikavao na novi raspored svoga života. Nogomet s dečkima gotovo je prestao igrati. Tomašegović se čudno promijenio. Nakon one prometne nesreće ostavila ga je žena, pričalo se, napokon je došla pameti. Tomašegović je bio slomljen, no prkosa i snage još je bilo u njemu. Nije zaboravljao Dalibora, kinjio ga je baš sa zadovoljstvom, doista je uživao u tome.
Veza s Ivanom Š. rasla je sve ozbiljnije, ona je sve češće boravila kod Dalibora. Uskoro je Tomašegović prijevremeno umirovljen, a Dalibor je postavljen na njegovo mjesto. Uslijedio je brak s Ivanom. Živjeli su, čini se, lijepo u njegovu malom stanu.
Ponekad bi se, posebice noću, kada bi se probudio zbog nepoznatog razloga, zagledao u sliku i gotovo bi se zakleo, izrazi na licu muškarca i žene pored zidića mijenjali su se. Jednom bi ona bila smrknuta, a drugi put on. Kada bi se on smiješio, ona nije.
Posao je Daliboru išao od ruke, doslovce ga je unaprijedio, bar je tako generalni govorio. Iako Dalibor nikome nije činio usluge niti se od njega takvo nešto tražilo.
No brak s Ivanom nije se razvijao kako su oboje očekivali. Isprva sitni, nevažni nesporazumi pretvarali su se u bučne, višednevne svađe.
Ivana mu je prijetila odlaskom, sve dok nije rekao:
“Otiđi već jednom.”
Tako je Ivana otišla iz njegova života. Vrlo su se brzo razveli.
Iznenadio se kada je prvi put čuo priče kako on, Dalibor Martek, maltretira zaposlenike i kako je Tomašegović bio beba za njega.
Jednom je slučajno sreo Ivanu u hodniku tvrtke. Prošao je hladno pored nje. Njezinu reakciju nije vidio, nije ga zanimala.
Nakon mnogih pustih godina, vremena u kojima se Dalibor pokušao vratiti druženju s dečkima iz kvarta i nogometu i kada mu to ni iz niza pokušaja jednostavno nije uspjelo ili kada je pokušao pronaći srodnu dušu, adekvatnu žensku na duge staze i kada mu također nijednom nije uspjelo, Dalibor je znao da nešto ne valja.
Sjedeći u širokom kožnom naslonjaču, potpuno sam u velikom, bogato namještenom stanu, gledao je, gotovo nesvjesno, sliku u ulju, muškarca i ženu pored kamenog zidića s nevinim osmijesima na licima.
Da, od svega samo je ova slika dio njegove mladosti, ostalo je zaboravio, ostavio, uništio.
Priđe bliže, prstima nježno prijeđe preko boje. Pogleda je iznova. Skine je sa zida. Drži je u rukama i razgleda centimetar po centimetar. Okrene je, nanosi boje se prepoznaju. Vrati je natrag i utone u naslonjač. Nešto mu nije dalo mira. Ponovno priđe slici, skine je i stavi na pod, tako da je oslikani dio bio okrenut prema zidu.
Nakon nekoliko dana susreo je Ivanu. Ona je davno napustila ovu tvrtku, toliko je znao. Začudio se, lijepo su razgovarali. Osnovala je novu obitelj, nema djece. Lijepo joj je. Na rastanku mu je rekla nekim čudnim glasom kako se ponekad sjeti njih i zatim žurno otišla.
Prekosutra je bio među rijetkima na Tomašegovićevu sprovodu. Doista je malo ljudi ispratilo malog tiranina.
Posebice u posljednje vrijeme, teško su mu padali povraci u njegov raskošni, prazni stan. Tako je i sasvim odjednom odlučio prodati ovu raskoš i sav namještaj. Dovoljan će mu biti i posve mali stan.
Oko slike nije se puno dvoumio. Ponudio ju je Markoviću koji mu je odmah pronašao kupca. S nekom čudnom nelagodom pogledao je posljednji put sliku. Doista, zakleo bi se, na licima muškarca i žene očitovao se strah, panika je izvirala iz njihovih očiju.
Prekosutra je razriješen dužnosti šefa nabave i prebačen na radno mjesto referenta u centralnom skladištu. Kao da mu je teški teret pao sa srca, Dalibor je posve oslobođen radio svoj mizerni posao, ne dajući se nikako smesti. Nije to tako ni loše. Idućih se mjeseci lijepo uklopio u skladište, nitko ga nije dirao, on živi u svom svijetu, govorili su.
Na žalost, Dalibor je saznao, Ivana je umrla od raka, brzo, barem nešto, nije se mučila.
Istodobno Marko V., novodolazeći uspješni poduzetnik, kupio je osiguravajuću kuću, snažno šireći posao. Jednom kada je susreo Dalibora obratio mu se s visine:
“Jesam li ja od vas kupio onu sliku. Njih dvoje pored kamenog zidića. Lijepa je, lijepa. Ah čujte, je li se oni smiješe, mislim oni na toj slici, ili ne?”
Dalibor slegne ramenima. Osjećao je bol kako iznutra raste i želi se preliti van, izaći izvan okvira tijela žestoko i nemilosrdno. Slegne još jednom ramenima, bol je bila žestoka, nepodnošljiva.
Dalibor je radio u nabavi velike tvrtke koja se bavila osiguranjem i glavni problem imao je s Tomašegovićem, šefom koji je umro pa ga je baš on naslijedio. A naslijedio je i čudnu sliku koju je naposljetku prodao. I dragi moji, to vam je to. Nema više.