Kuća se činila mrtvom. Danima prozori su bili zatvoreni. U dvorište više nismo silazili.
Nitko nije glasno govorio. Čak ni mi, djeca.
– Onda je otac u kut kod ulaznih vrata stavio plastične torbe i ruksake. Manje i veće. I svakom je prstom pokazao tko će što morati nositi.
„Kad dođu po nas.“ To je bilo sve što je rekao. I na tome je ostalo. Ništa mi nije bilo jasno tko to treba doći, jesu li to oni koji bez pitanja pucaju čovjeku u glavu ili će se netko pojaviti tko nas treba spasiti.
Promatrao sam braću i sestre, ali pametniji nisam postao.
– Sati su se pretvorili u osluškivanje. Novih vijesti nije bilo, jer nitko nam u kuću više nije dolazio. Ni rođaci ni prijatelji. Meni se činilo da se svi zajedno nalazimo zatvoreni u staklenoj žarulji koju sa svih strana napadaju mušice, insekti, a mi se od njih ovako izolirani i ne branimo.
– Što kada nam ponestane hrane, a voda u bunaru mogla bi biti zagađena – rekla je majka prije večere.
Jeli smo malo, puno manje nego inače, jer tako mi se činilo, svatko je od nas u grlu imao bijelu ping-pong lopticu i, ako si htio progutati juhu ili rijetku kašu ni od čega i od svačega, ona se morala preko te kugle preliti i razliti. Zato uglavnom nismo ni govorili.
– Sestra Hajra je htjela znati je li nam netko pisao od onih koje smo znali i koji su već mjesec ili dva ranije izbjegli u Njemačku, Švedsku, Grčku, Francusku, spomenula je i neku zemlju za koju nikada ranije nisam čuo: Croatia. I onda smo izvukli iz Jakubove školske torbe stari atlas svijeta, omekšalih i od upotrebe rascvjetalih rubova i prstom smo tražili te zemlje. Jakub je jednom čuo na radiju da su spominjali jednu ženu, Merkel, Markele, valjda se tako nekako zvala, ako sam dobro upamtio, i da će ona u Njemačkoj primiti izbjeglice. I zamišljao sam Njemačku kao neku golemu kuću ispred koje ona stoji sva ozarena i dočekuje izbjeglice. I mi joj prilazimo, svi, koliko god nas ima, i ona se smiješi i rukom nam pokazuje da samo uđemo i nikog se ne bojimo. Tako umiren uljuljao sam se u snove.
– Došlo je proljeće, još zrak nije bio vruć. Samo bi kiša nosila s kapima crvenu kišu iz pustinje, ali i žbuku iz zgrada koje su bile porušene.
Sanjao sam cvjetove crvene poput krvi kakve nikada dotad nisam vidio.
– Majka je jutros izmučena lica s tamnim kolutovima ispod očiju potiho svima govorila: „Sanjala sam da hodam ulicom prepunom mokrog snijega. Onda je jedna žena u debelom, zimskom kaputu ušla u mutnu i hladnu vodu koja joj se prelila preko glave. Ipak je izronila i ja sam se prepala da će od hladnoće, onako mokra umrijeti i pozvala sam je u kuću u kojoj sam tamo živjela i rekla joj da skine sa sebe mokru odjeću i da se odmah presvuče. Hodajući, stalno smo nailazile na svakojake prepreke, ipak uspjele smo ući u sobu koju sam i ja sva promrzla jedva otključala.”
Dok nam je majka to govorila, otac je šutio, ali jasno sam vidio, u očima mu se vrtjela misao: „Nije li majka ona žena koja se u hladnoj vodi utapala?“ Ali ništa nije rekao samo mi se učinilo da je poželio kao nekad u ranim, jutarnjim satima na miru čitati novine ispijajući u dvorištu jednakomjernim gutljajima topli crvenkasti čaj iz male, staklene čašice.
– Meni je sve to vrijeme nedostajala Azra. Jako mi je nedostajala, nikada nisam pomislio da će biti tako. Njezina slika stalno mi je bila pred očima, a ja bih, praveći se važan i odrasliji nego što jesam, govorio: „Ma pusti i ne dolazi mi više pred oči, jer mi ćemo svi uskoro otići.“ A onda bi me tištalo što joj nikada, baš nikada nisam ništa lijepo rekao. Nisam je ni zagrlio kao što mladići znaju zagrliti svoje zaručnice i mlade supruge. I nikoga nisam želio pitati jesam li joj možda trebao reći....e neću dalje o tome. A vi mislite štogod hoćete.
Brat bi me uhvatio kako izgubljen u mislima gledam u jednu točku i smiješim se. „Samo ti maštaj, od toga glava ne boli“, rekao bi i uhvatio se čitanja hadisa i Kurana.
– Onda se baka razboljela. Samo tako, odjednom. Od čitave četvrti ostale su samo ruševine. Kamo krenuti po pomoć? Gdje naći liječnika? Prepao sam se. Za četiri dana bila je mrtva. Te noći otac i brat baku su u dvorištu zakopali. Kada su se vratili u kuću, otac je samo rekao:“Baka je odustala.“ I prvi put vidio sam ga da plače, tiho, bez jecaja, samo su mu suze tekle niz lice dok je sjedio na podu na prastarom ćilimu.
– Pucnjava je bila sve glasnija i sve bliža, a jedna je granata raznijela krov naše kuće. Brat se brže bolje popeo na prozor da izvidi štetu i čuli smo ga da bi kuća svakog časa mogla planuti. Otac je rekao:“Idemo!” I tako smo napustili kuću u kojoj sam se rodio. Jakub nam je savjetovao da se ne osvrćemo. I nitko to nije učinio, kao da smo se bojali da ćemo, ako pogledamo prema kući, umjesto nje ugledati anđela smrti.
– Trećeg dana noge su me strašno boljele. A otac bi mi samo govorio: „Hajde, hajde, prevelik si da bi te netko nosio.“ Ja sam još uvijek mislio na Azru. Očekivao sam da ću zbog krvavih žuljeva na nogama na nju zaboraviti. Ali nisam. Eto nisam.
– Za tjedan dana, gladni, žedni i na smrt iscrpljeni ušli smo napokon u jedan gumeni čamac. Nitko od nas nije znao plivati i nisam se usudio reći: „Bojim se.“ Bilo je u čamcu i žena i sasvim male djece. Jakub je stalno molio i čuo sam da uporno pita Alaha, Samilosnog hoće li netko od nas ovu muku preživjeti.
– A onda negdje, drugog dana u podne, dignuli su se veliki valovi i šibao nas je vjetar. Svi su se grčevito pokušavali držati za rub čamca. Kao kad otpadnu bobe s prezrelog grozda neki su ljudi popadali u more i više ih nismo vidjeli. A majka nas je pogledom stalno skupljala i prebrojavala, kao da ćemo uskoro sjesti za dugački stol i proslaviti tatin rođendan želeći da za svakog bude mjesta.
Ocu se ionako od samog početka ova plovidba činila kao dženaza ne samo za mrtve nego i za nas žive.
– Od iznemoglosti i straha prestao sam govoriti. Onda se čamac probušio i počeo puniti vodom. Muškarci su panično rukama bacali vodu iz čamca u more, a tko je imao, grabio je vodu limenim lončićem. No, doskora smo počeli tonuti.
Ja Adem, sada ti se javljam s dna mora, znaš li da su u tom čamcu stalno govorili o Lampedusi, ali nikada je nismo ugledali. To ti kažem ja koji ležim među algama i koraljima dok šutljive ribe promiču ispred mojih širom otvorenih očiju.
Možda želiš znati na koga sam, dospjevši u more, pomislio. Prvo sam mahao rukama, pokušavao se održati na površini, ali valovi su mi ulazili u usta i nosnice, odjeća na meni postala je teška i tonuo sam. Bila je već noć i nisam vidio nikoga od mojih, tek je povremeno netko Alaha zazivao. I kada sam dotaknuo glavom stijenu na dnu mora, više se nisam bojao. Iznenada me obuzela tišina kakvu nikada ranije nisam iskusio. Nešto se u meni nasmiješilo i učinilo mi se da sam čuo kako vičem Azri: “Volim te!“
Priča loše ispričana, neuvjerljiva. nedopustivo patetična i otrcane teme. Problem je i to što je priča - mrtvac, a mrtvi ne pričaju. Dakle, da je završila u trećem licu, bilo bi bolje. Ipak, svijetla je točka to što jedna Židovka ima suosjećanja i empatije za ono što Amerikanci i njihovi saveznici rade u Africi, a njen vlastiti narod podupire. E sad, je li to samo iz literarnih pobuda ili je stvarno, ne znam samo mi je čudno spominjanje autoričina porijekla u kratkom životopisu. Porijeklo autora u natječaju za kratku priču važno je koliko i njegova/njena vjeroispovijest, boja kože, rodna/spolna pripadnost, gastro opredjeljenje ili odnos s lokalnim mesarom u mesnici.