Fascinantna je činjenica da među moćne žene možemo uvrstiti pjesnikinju, ma kako ona vrsna bila u svom književnom poslu. Misli se da moć imaju političarke, psihologinje, aktivistice svih vrsta, a tek potom umjetnice, među kojima posljednje u nizu dolaze pjesnikinje. Svijet poeziju doživljava previše eteričnom da bi je vezao uz moć drugačijom od očekivane moći pisca nad riječima. No za Sonju Manojlović, pjesnikinju bar od svoje 17. godine kad je 1965. objavila svoju prvu zbirku pjesama “Tako prolazi tijelo”, bez ostatka možemo reći da pripada najmoćnijim ženama hrvatske kulture.
No kad biste je sreli dok u svom “Marcu Polu” okruženom treperavim brezama ispija svoj espresso i čita novine, pojam moći ne bi vam bio na pameti, pogotovu ako ne biste porazgovarali s njom. Ali sve se to mijenja kad zbrojimo što je sve postigla samo u posljednjih desetak godina. Zavidnim ritmom objavljuje knjigu za knjigom, zavidnim ritmom nastupa na najvećim svjetskim pjesničkim festivalima, a s njih se, pak, vraća okrunjena nagradama za izvrsnost – jedinom kategorijom koju, kako kaže, uvažava među nagradama...
S najnovijom se nagradom za izvrsnost prije mjesec dana vratila iz Osake, sa Svjetskog kongresa pjesnika. S nagradom se vratila i iz Grčke gdje je u Larissi 2011., također u sklopu pjesničkog kongresa, nagrađena za izvrsnost, što se dogodilo i 2013. u Tveru. Za knjigu pjesama “A sa šest labradora na more putovat ću” dobila je 2013. i Nagradu grada Zagreba. Kritika je pisala pohvale toj knjizi, a naslov su odgonetavali u glamuroznoj šifri, no zapravo se radilo o ozbiljnoj opservaciji u čijoj podlozi leži činjenica da su labradori psi vodiči za slijepe! Sonja nije “lagana pjesnikinja”, pa su sve te nagrade i umreženje u svjetsku pjesničku scenu i te kako očekivani.
U veljači je Sonja bila na jednom od najvećih pjesničkih festivala na svijetu, u Nikaragvi, na koji su bili pozvani pjesnici iz 61 zemlje. – To je toliko pjesnika da smo bili podijeljeni u 15 grupa, koje su putovale u 15 gradova. Pjesme su im prevedene na španjolski. Nakon takvog festivala brojni se uspostavljeni kontakti nastavljaju, a pjesme se prevode u drugim zemljama. Moje je preveo Pau Sanchis i Ferrer koji je bio lektor u Zadru. A čim sam se vratila u Zagreb, poznati pjesnik iz Kolumbije H. A. Tenorio, javio je da će moje pjesme objaviti u časopisu koji uređuje, što je i učinio – objašnjava Sonja kako festivali ulančavaju književnost svijeta. U Nikaragvi je uz nju sjedila Bianca Jagger, posvećena humanitarnom radu i istraživanjima vezanim za problem žena silovanih za vrijeme rata u Hrvatskoj i u BiH. Bianca je rodom iz Manague, u blizini Grenade, gdje se i održavao nikaragvanski pjesnički festival na kojem je sudjelovala i kao prevoditeljica. Bilo je tu i značajnih imena poput dobitnice Pulitzerove nagrade Rite Dove, a još je živ i sudjelovao je na festivalu i slavni pjesnik, političar i svećenik Ernesto Cardenal. Ni Antonio Banderas nije propustio poslati festivalu pismo potpore kao UN-ov ambasador.
– Kad netko ode na takav festival otvara se mogućnost daljnje književne suradnje. Započne niz gostovanja. Prije mene bila je tu pjesnikinja Lana Derkač, a za iduću sam godinu preporučila Dortu Jagić – kaže Sonja. Radeći kao tajnica u svom je matičnom Hrvatskom društvu pisaca uspostavila dosad najveću u nas suradnju s književnim svijetom. Hrvatski su pisci počeli gostovati u svijetu, a to su nastavili i kad se Sonja povukla s tajničkoga mjesta koje joj je priskrbilo dio moći o kojoj govorimo.
I bez nje, više je od 80 članova HDP lani sudjelovalo u međunarodnoj suradnji. Gotovo svaki treći član! Za Sonjina rada u HDP-u godišnje je više od 60 pisaca gostovalo u zemljama u regiji, u Europi i na drugim kontinentima, u Kini, Japanu, Indiji...
U Kini je lani bila na Tibetskoj visoravni, na jezeru Qinghai. Pozvana je i u “Writing Camp” u Tang Shan, grad koji je 1976. srušen u potresu, drugom po snazi u ljudskoj povijesti. Kinezi su ga posve obnovili. Sonja je bila ondje 10 dana...
Kini je stalo do međunarodne suradnje, napominje Sonja, i žele da ih svijet upozna iako ih je golem broj. Raspoređeni su u društva pisaca svake od 56 pokrajina! Peking ima krovnu udrugu s osam tisuća pisaca izabranih iz cijele Kine. A predsjednica je njihova udruženja u rangu ministra kulture.
– Uvijek mi je u prvom planu bilo ono što sam pristala raditi, što znači da sam bila uvjerena da posjedujem moć da to i ostvarim. To se u sportskom rječniku može nazvati dizanjem ljestvice samoj sebi, ali onda to i ostaje nekom vrstom standarda. Odnosi se to na šest godina rada u HDP-u, a prije toga na osam godina vođenja Tribine Društva hrvatskih književnika (DHK) i uređivanja pjesničkih rubrika. No prije svega se to odnosi na pisanje poezije, jer tu se zaista osjećam moćnom zato što imam sposobnost koncentracije u radu. Mislim, naime, da me poslovi koje sam radila ne određuju. Ja sam odredila te poslove... – kaže Sonja.
Odredila je tako da na književni put nosi antologiju hrvatske poezije koju je u izdanju HDP načinio Ervin Jahić, a koja je imala međunarodni odjek. Na gostovanja nosi i ostavlja tu antologiju nastojeći potaknuti suradnju i prevođenje. – To smatram poslom svakog pisca koji putuje – kaže nam. – Bez problema nudim našu antologiju na prevođenje, ali imam problema izvaditi i dati svoju knjigu. Činim to samo kad me za to pitaju... Slažemo se da je to jedino pošteno.
Znamo kad je Sonja objavila prvu knjigu pjesama, ali ne znamo zapravo kad je postala pjesnikinjom. Pitamo je kada je to postala.
– Vraga postala! Teško je to reći. Između dvije knjige posve sam nepismena, neartikulirana u pjesničkom smislu. S jedne strane se pouzdajem u zanat jer znam da treba jako puno raditi na pjesmama, a s druge strane poznavanje zanata nije nikakva garancija. Tako čovjek uvijek visi u zrakopraznom prostoru i nada se najboljem. Nada se koncentraciji koja će potrajati dokad treba... – govori Sonja.
Koncentracija za nju znači odbacivanje svega što je suvišno. Uspoređuje to s oblikovanjem skulpture od jednog debla, pri čemu je potrebno odbaciti sve suvišno. – Ako govorimo o umjetničkom djelu, o pjesmi, to je stvaranje svojevrsnog svijeta, recimo u jeziku. Usporedivo je to sa svrsishodnošću bilo čega u stvarnom svijetu. Svi dijelovi pjesme imaju svoju svrhu, kao i u prirodi. Ne očekujemo da miš pjeva operne arije iz podruma... Drugim riječima, pjesma ima svoju logiku koju autor provjerava u svim segmentima i objelodanjuje je bez suviška – zaključuje Sonja.
