S razlogom su ga nazvali najiščekivanijim filmom godine. Doduše, iščekivanje ništa ne govori o kvaliteti filma, ma kako renomiran redatelj bio. I Nolanov “Oppenheimer” željno se iščekivao. Toliko se govorilo o njemu, a na kraju je od silne pompe i kravala oko tog filma ostalo jedno veliko razočarenje. Srećom, “Ubojice cvjetnog mjeseca” nisu još jedan ovogodišnji (skupi) flop i zaista je riječ o filmu koji će svoje mjesto na listi najboljih filmova godine naći ne među prvih deset nego među prva tri. Ako nekoga slučajno odvraća duljina trajanja od tri i pol sata, bez obzira na to što je Martin Scorsese autor i što su se među glumačkom ekipom našli Leonardo DiCaprio, Robert de Niro, Brendan Fraser, Jesse Plemons i drugi, neka se ne obeshrabri. Kada je riječ o vrhunskom djelu, kao što je ovo, i tri i pol sata su malo. Slično kao i u književnosti – “Braća Karamazovi” su klasik i blasfemija bi bila od tog romana napraviti kratku priču. “Ubojice cvjetnog mjeseca” su klasik 21. stoljeća.
Scorsese nas je odveo u dvadesete godine prošlog stoljeća među Osage Indijance u Oklahomu. Vrijeme je to kada su domoroci na svojim posjedima otkrili crno zlato i preko noći se nezamislivo obogatili.
Ali vrijeme je to i kada su bijelci odlučili staviti svoju šapu na indijanske posjede i naftne izvore. Kako je izgledalo plansko brisanje Indijanaca i katkad eksplicitno, ali češće latentno, nasilno preuzimanje njihovih posjeda, pratimo kroz prizmu Williama Halea (De Niro) i njegova nećaka Ernesta Burkharta (Di Caprio). Hale je stočar koji je voljen i poštovan među Osage Indijancima. I sam ističe kako ih jako voli. On je njihov zaštitnik, mecena i jedan od rijetkih bijelaca kojemu mogu vjerovati. S druge pak strane njegov nećak Ernest upravo se vratio s bojišta i, taksirajući, zaljubi se u Indijanku Mollie. U svemu tome ujak vidi priliku da putem braka Ernesta i Mollie on dođe do bogatstva. I baš kako to biva u klasicima, bilo filmskim, bilo književnim, u priči se pojavljuje čitava plejada likova, slojevite obiteljske veze i isprepletenosti, ali i brojne spletke, različiti motivi koji pokreću svaki od likova.
Ima tu i dosta krvi, kriminala, beskrupuloznosti pokrenute pohlepom, privatnih istražitelja, smrti pod nerazjašnjenim okolnostima, uplitanja federalnih vlasti u sve, obiteljskih izdaja i tragedija... Zapravo, “Ubojice crvenog mjeseca” imaju sve elemente koje treba imati jedna punokrvna saga. I da je i sekundu kraći film, čini se da to ne bi bilo to. Kadrovi kojima su se tako moćno lovile emocije, fenomenalna glazba koja već u jednoj od početnih scena (konkretno, skladba Robbieja Robertsona “Osage Oil Boom”) najavljuje da slijedi spektakl. Spektakl koji do samog kraja, u kojem se pojavljuje i sam Scorsese, i to u kakvoj ulozi, ne prestaje iznenađivati.
