Nitko više ne ide u kino. Pogledaj samo ove brojke. Danas je i pet tisuća gledatelja na nekom filmu velik uspjeh. Takve sam rečenice, kojima su se pomalo tješili, a pomalo plašili, zadnjih mjeseci slušala od nekoliko hrvatskih filmskih radnika koji su sa strepnjom brojili ulaznice za svoje nove filmove.
I zaista, vodeći se anegdotalnim informacijama iz svojeg neposrednog kruga, a to su ljudi koji film itekako vole, a neki od njega i žive, činilo se da smo od kina praktički odustali. U Zagrebu je veliki faktor tog “odustajanja” obrazovanije filmske publike činjenica da su već predugo zatvorena neka od naših ključnih mjesta uživanja u nezavisnom filmu – zauvijek pokojni Grič, neprežaljeno kino Europa, odnedavno i Tuškanac, koji prolazi temeljitu obnovu. Program potonjeg preselio se u Studentski dom Stjepan Radić i Maksimir, ali poznavajući pomalo snobovske navike ljudi iz centra, teško mi je zamisliti dio stalne publike Tuškanca da tramvajem idu na neko od tih mjesta. Dodatno, čar nezavisnih kina nije samo u projekcijama nego i u popratnim sadržajima, razgovorima, pa i obližnjim kafićima u kojima znaš da ćeš susresti nekoga i da ćete možda razgovarati o filmu.
Prazninu u ponudi zagrebačkih nezavisnih kina ogromnim trudom njihovih voditelja popunjavaju Kinoteka, u kojoj se svakoga tjedna ima što pogledati, te Dokukino KIC, koje je dom i sjajnog programa Kinedok. Priliku da postane takvo kino, u kojem se gleda, priča i promišlja film, propustila je objektivno atraktivna dvorana Gorgona u MSU, iako se i tamo ponekad nađe zanimljiva projekcija. I to je otprilike to.
U drugim gradovima pravi prosvjetiteljski posao obavlja riječko Art kino Croatia, koje ne samo da je izgradilo svoju publiku nego i reputaciju koja s punim pokrićem prelazi granice grada i države – radi se o trenutačno možda i najboljem, a svakako najuspješnijem nezavisnom kinu u zemlji. Na tom su tragu i Zlatna vrata u Splitu, koja itekako imaju svoju publiku, kao i znalački kurirani program, a odnedavno im se pažljivom selekcijom pridružilo i Art kino Arsen u Šibeniku.
Ostatak nezavisnih hrvatskih kina, možda i svjesna datosti malih sredina u kojima je nemoguće preživjeti bez mainstreama, vode se programskom politikom svaštare – neki s više, a drugi s manje uspjeha.
I to nas dovodi do potreba generalne publike, one koja se u kina prije svega odlazi zabaviti, pogledati nešto s hollywoodskog repertoara multipleksa i pojesti preskupe kokice. Tih ljudi, čini se, također je sve manje – to nam jasno pokazuju statistike koje pratimo na stranici boxoffice.hr, a koje su već godinama porazne. Ne postoji istraživanje koje bi jasno pokazalo razloge pada broja posjeta kinima, ali tome su sigurno kumovala dva faktora: pandemija, koja nam je pokazala da se jednako možemo zabaviti uz Netflix, HBO ili neki od drugih streaming servisa, te osjetan pad u platežnoj moći građana, koji se najbolje vidi od ulaska u eurozonu, nakon čega su osnovne životne potrebe dramatično poskupjele – a kino većini građana nije nužnost, nego luksuz.
Najnoviji podaci koje je prošloga tjedna objavio Državni zavod za statistiku ipak nam daju razloga za umjereni optimizam – nakon godina grebanja po muljavom dnu box officea, čini se da se posjećenost u kinima polako oporavlja. Ona je još uvijek dvadesetak posto niža od pretpandemijske (iako je broj prikazanih filmova praktički isti), ali svakako je bolja od nekoliko prijašnjih godina. Konkretno, u 2019. godini prodano je više od pet milijuna kinoulaznica, u pandemijskoj 2020. taj je broj pao na 1,5 milijuna, da bi se polako oporavljao i došao do najnovijeg podatka, da je u 2023. godini u Hrvatskoj prodano 3,9 milijuna kinoulaznica za 184.764 filma. Daleko je to od nekih boljih vremena, ali dovoljno da se zapitam – jesu li se Hrvati napokon zaželjeli kina?
